Prije tjedan dana sam pronašao zanimljiv oglas tvrtke koja traži osobu za internet marketing, pisanje blogova i optimizaciju stranica za tražilice (SEO). Oglas je bio izvrsno napisan i tvrtka se prikazala skoro kao novi Google, ali u Hrvatskoj.
Pošto zadovoljavam sve uvjete koje su naveli, poslao sam im upit i izrazio interes za freelance suradnjom. Prošlo je tjedan dana i još uvijek ni traga ni glasa od njih.
Možda će ovo zvučati čudno, ali ova situacija je najbolje što vam se može desiti u odnosu s potencijalnim poslovnim partnerom. Da pojasnim. Oglasi za posao i prvi intervjui su nešto kao prva kava s osobom koja vam se sviđa: obučete se što bolje možete, triput istuširate i pazite da ne pričate potpune bedastoće. Da biste otkrili što je istina, a što je kreativno tumačenje istine, morate firmu dobro istražiti i postavljati prava pitanja.
Kada vidite izvrstan oglas i dogodi se da vam se ta fantastična tvrtka uopće ne javlja, čak ni odbijenicom, trebate biti zahvalni što su vam već na početku dokazali da su neozbiljni i neprofesionalni… i krenuti dalje prema boljim stvarima.
No related posts.
Da biste dobili obavijesti o novim tekstovima, pridružite se Zlihologiji na Facebooku ili me pratite na Twitteru.
Eh, kada bismo naučili da odmah otpišemo takve firme ili tipove, gdje bi nam bio kraj. Čini mi se da neki od nas to ne skuže i nakon opetovanih iskustava takvog tipa. Ipak, moram reći da s godinama mi to ide sve bolje – pronalazim sve manje opravdanja za takve iste.
Slažem se, nije lako izgraditi takav stav kad je prirodni refleks odbijanje shvatiti osobno. Najbolje pomaže uložiti sav svoj trud u nalaženje novih prilika umjesto razmišljanja o prošlosti.
Još jedan odlično napisan tekst!
Malo njih ima takav pogled na opisanu situaciju. Prvo se muče s neizvjesnošću (čekajući i čekajući da netko odgovori na životopis koji je poslan), a onda se javlja ljutnja i na kraju kod nekih dolazi do samopreispitivanja: da li mi je životopis dovoljno dobar? Jesam li doista dobar/dobra za taj posao? i slično…
No, kako astrodrom dobro kaže, gdje bi nam bio kraj da uvijek otpišemo takve ljude/firme?! Kraj ne bi bio daleko, jer ključni problem stanovnika RH je nedosljednost i pomanjkanje karaktera.
Evo primjera, moj zadnji šef i dobri prijatelj pozvan je na more na jednu manifestaciju (festival). Tamo je trebao održati predavanje. Na predavanje je samoinicijativno odlučio doći, tjednima ranije dogovoren je termin za njegovih sat vremena i ušao je u program tog festivala. Da ne duljim, na dan festivala nije se pojavio. Organizatori su ga zvali na mobitel, nije se javio. Nekoliko desetaka drugih osoba ga je zvalio jer su doputovali iz raznih krajeva RH na taj festival jedino zbog njegovog predavanja / seminara. Nije se javio. Nije se javio ni drugi dan, ni bilo koji dan nakon festivala. (čuo sam da nije došao iz jednostavnog razloga: nije mu se išlo!?!?!). Direktorica festivala rekla je posjetitejima kada je nastala zbrka oko programa (jer je on falio i nastala je rupa u programu tj. isplaniranom protokolu) da zna on već od prije da je on takav.
Ej, tko je tu lud?!
I pretpostavljam, druge godine on će opet biti pozvan na taj festival. Pa se ja sad pitam gdje je tu dosljednost? Kakav je to način poslovanja? I ne, ne držim da je on kriv jer se nije pojavio – to je njegovo pravo. Ali direktorica, firma njezina i cijeli taj koncept, očito je postavljen na neposlovnim temeljima kao i gore opisana marketinška tvrtka…