I ja ću kopati po smeću

Upravo mi je poštom stiglo godišnje izvješće stanja na računu mog obveznog mirovinskog fonda. Kaže da na računu imam oko 34000 kn. Tu svotu skupljam skoro deset godina, a potrošit ću je za manje od godinu dana.

Ne znam puno ljudi koji su penzići. Tu klasu ljudi uglavnom viđam kako kopaju po kontejnerima. Jedan iskusni kontejneraš, koji se time bavi već godinama, požalio mi se da od toga više nema sreće jer sada već toliko ljudi pretražuje otpad da je teško pronaći bilo što. Kako plastične boce ili nešto upotrebljivo dođu u smeće, tako to netko odmah ugrabi. Neki dan sam išao u dućan i ostavio jednu plastičnu bocu pored kontejnera za smeće. Deset minuta kasnije više je nije bilo.

Dakle, današnji penzići su pušiona. Imaju mirovine od kojih ne možu živjeti, u smeću nema sreće, a debeli uzurpatori u njih prijeteći upiru prstom i kore ih da imaju i previše. Mi, mlađa generacija, još se možemo uzdati i u dodatni obvezni mirovinski fond. Ovim tempom, taj fond će mi do kraja karijere priskrbiti svotu od koje se maksimalno može živjeti četiri godine. Ako budem, kako najavljuju, morao raditi do sedamdesete, moći ću živjeti još 4 i pol godine.

Ali to nije sve! Mirovinski fondovi svoj profit ostvaruju investiranjem love. Kako nije tajna da je globalna ekonomija u komi, ne treba biti paranoik da bih zaključio kako bi mi sljedeći krah na burzi lako mogao oteti i taj sitniš.

Dileri raznih mirovinskih fondova su me u više navrata uvjeravali da malim odricanjem sada investiram u ugodnu i sigurnu mirovinu u budućnosti. Kako stvari trenutno stoje, čini se da bi mi bilo pametnije ulagati svoj novac na uživanje dok imam snage i zdravlja.

Moj nono je svoju mirovinu proveo rezbareći predivne drvene šalice. Moj hobi će biti kopanje po smeću.