Danas je petnaesta godišnjica Oluje, vojne akcije kojom je Hrvatska pobijedila pobunjenike u Krajini. Tom prilikom političari su prigodno odavali počast žrtvama koje su sami ubili, medijski analitičari umno mlatili praznu slamu, a veterani i dalje patili u jadu i bijedi.
Pustimo sa strane propagandu i pogledajmo koje su stvarne lekcije koje nas može naučiti taj tužni događaj od prije 15 godina.
Suveniri rata (Lincolnian/Flickr)
Hrvatska je u ratu izgubila
Hrvatska je u Domovinskom ratu pobijedila samo u smislu da je zadržala prijašnje granice i suverenitet na svom teritoriju. Stvarni rezultati rata su izmučeni veterani, silovanja, nestali ljudi, Hrvati raseljeni u druge dijelove države i inozemstvo, Srbi koji se još uvijek ne mogu vratiti svojim domovima i užasna ekonomska situacija.
Uzmimo još u obzir da niti jedan od tih mudrih analitičara ne može dati pametan razlog zašto smo uopće ratovali. Početkom rata se bivša država raspala na 6 dijelova, a dvadeset godina kasnije se, doduše stidljivo, počinje govoriti o regionalnoj suradnji. Jugoslavija je mrtva, živjela regionalna suradnja balkanskih država!
Političari su jedini dobitnici
Narod već dvadeset godina živi u bijedi. Jedine poruke koje slušamo se vrte oko potrebe za odricanjem, žrtvama i strpljenjem. Usput se zamrzava plaće, smanjuje penzije, ukida zdravstveno osiguranje i prijeti još težom situacijom. Pritom nema baš nikakvih pomaka u kvaliteti života, a za to ih se kazni na izborima.
Ali ni onda nije kraj! Kako se promijeni garnitura na vlasti, za sve probleme okrivljuje se grijehe prošle vlasti i naslijeđeno teško stanje. Kako bi nas, obične ljude, šefovi gledali kada bi im rekli da ne možemo obavljati svoj posao jer ga je onaj prije nas loše radio?
Proslava godišnjice Oluje je manipulacija
Branitelji su u užasnom položaju. Mnogi pate od PTSP-a. Imaju poteškoća s nalaženjem posla i prilagođavanjem društvu koje ih je odbacilo i zaboravilo. Civili ih ne mogu razumijeti, a vlasti ih smatraju teretom i neugodnim podsjetnikom na rat.
Proslave raznih ratnih godišnjica samo su prilika da se privremeno pokrpa situaciju. Ako jednom godišnje odamo počast braniteljima, oni će biti malo mirniji. To je nešto kao proslava Dana žena, kada muškarci ženama kuhaju ručak, donose cvijeće i čiste kuću. Branitelji, kao i žene, imaju taj svoj jedan dan u godini. Ostatak vremena krpaju kraj s krajem, sanjaju užasne snove i nose se s nepravdom društva koje su svojom krvlju izgradili.
Ratni zločini su nebitni
Roditeljima i članovima obitelji žrtava ratnog terora teško je reći da su ratni zločini nebitni… ali jesu. Najmilije im nitko neće vratiti, a suđenja odgovornima će se pokretati tek kada to bude potrebno za svrhe dnevne politike. Onda neće biti dokaza, svjedoke će se zastrašivati i sve će se razvlačiti godinama.
Kada se dogodi neka velika poslovna ili politička afera, odjednom će se otkriti novi dokazi o ratnim zločinima. Oni će poslužiti dovoljno dugo da se zataška ona prava afera i onda će pasti u zaborav. Rodbina i prijatelji žrtava će svaki taj put ponovno proživljavati traume, ali oni su tek kolateralne žrtve sistema.
Koji je smisao, poruka, zaključak? Smisla nema, a mogu vam ponuditi samo mali savjet za lakši život. Kada na TV programu vidite proslavu Oluje, prebacite na kanal sa španjolskim sapunicama.
Related posts:
Da biste dobili obavijesti o novim tekstovima, pridružite se Zlihologiji na Facebooku ili me pratite na Twitteru.
