Arnold Uremović: krokodilske suze narcisoidnog ubojice

Prije dvije godine Vitomir Jovičić Simke, 37-godišnji Riječanin s posebnim potrebama, od Arnolda Uremovića, 23-godišnjeg Riječanina s nasilničkim potrebama, zatražio je cigaretu. Uremović ga je ponižavao pred svojim društvom, a kada mu to nije bilo dosta, podigao ga je i bacio u Rječinu.

Jovičić se utopio, a Uremović je pokušao pobjeći. Uhvaćen je i osuđen na 12 godina zatvora. Tu, nažalost, priči nije kraj jer je u zatvoru otkrio talent za pisanje. Tako je roditeljima žrtve napisao pismo, a ono je protiv zdrave pameti prošlog tjedna u cijelosti preneseno u Novom listu. Ali kada je već tu, pogledajmo patologiju Arnolda Uremovića. Citati su iz objavljenog pisma.

Arnold Uremović

Arnold Uremović (korzo.net)

Ovo što Vam pišem vjerujete mi da je svaka riječ ovdje napisana najiskrenije od mene. Još jedanput Vam dajem svoje saučešće i najiskrenije kajanje. To što sam napravio Simkeu i svima u vašoj familiji je nešto što mi ni na kraj pameti nije bilo, niti sam htio da završi tragično.

To što su radili mnogi prije mene i nikom se ništa desilo, a meni je ispalo najtragičnije. Nema opravdanja niti izgovora za to što sam napravio – KRIV SAM!!!

Jadni Uremović je u pravu. Siguran sam da mu nije palo na pamet da skrivi nečiju smrt i, još važnije, zbog toga završi u zatvoru. Sada ga najviše mori što ga je život prokleo time što se, za razliku od drugih koji su zlostavljali Simkea, njemu omaklo da je skrivio smrt čovjeka kojega su zvali “Dubri duh Rijeke”. Ah, kleta sudbo!

Ubojica nastavlja detaljnim objašnjavanjem koliko ga savjest tišti:

Znam da mi ne možete oprostiti, ja samom sebi ne mogu oprostiti, ja sam od sebe ne mogu očekivati da si tako nešto oprostim, niti ja očekujem od Vas, ali Vas ponizno molim da prihvatite moje kajanje sa kojim ja ležem i budim se svaki dan!

U ovoj rečenici Arnold Uremović jasno daje do znanja što mu je najvažnije: on sam. Pokušava izazivati sućut skretanjem pažnje na užas koji prolazi, bez obzira na užas koji je prouzročio obitelji i prijateljima žrtve.

Najveća ironija je što zna da je nešto skrivio samo zato što je doživio opću osudu javnosti, ali niti u jednom trenutku ne pokazuje da je u stanju razumijeti perspektivu druge osobe. Kada bi bio sposoban shvatiti pravi smisao situacije koju je stvorio, da on ima mogućnost lijegati i buditi se – dok Simke može samo ležati – shvatio bi da pisanje patetičnog pisma obitelji žrtve nije fer prema tim ljudima.

Sada dolazimo do najzanimljivijeg dijela. Što je Uremović spreman učiniti da popravi stvar? Gotovo sve!

Sve bih napravio sad da se mogu vratiti i popraviti sebe da ne pijem i da se maknem od lošeg društva i da se opet vratim u sport i dobro i kulturno društvo ali na žalost i na nesreću – ne mogu! Žao mi je, od srca Vam kažem i svaki dio mog tijela se kaje za to što sam napravio.

Ovdje je izveo vrlo zanimljiv potez. Za svoje nedaće krivi vanjske faktore – loše društvo i alkohol. Osnovni znak iskrenog pokajanja je što osoba za svoje greške ne krivi druge, čak ni kada bi to mogla. To bi zvučalo nešto kao “imao sam teško djetinjstvo, ali imali su i drugi pa ne idu u šetnju ubijati nesretnike”.

Arnold Uremović ne može tako lako kriviti loše društvo za svoje postupke jer je upravo on sam loše društvo. Njegov životopis uključuje sljedeće aktivnosti:

  • premlaćivanje mladića zato jer je imao dreadlockse, a naci-Arnold trpi samo urednu frizuru,
  • premlaćivanje psa spomenutog mladića (razlog nepoznat),
  • rezanje jednog Riječanina razbijenom bocom po licu,
  • devet aktivnih kaznenih predmeta u trenutku vođenja ovog procesa.

Naš dragi Arnold je kolovođa nasilja; tip koji tuče, reže i baca u vodu nasumične prolaznike da bi ispao faca pred slabićima kojima se voli okruživati. On je loš primjer zbog kojeg će majke naše generacije djecu plašiti: “idi u školu da ne postaneš kao Uremović”.

Kada se već u pismu toliko govori o pokajanju i promjeni, kako možemo biti sigurni da nije iskren? Lijepo je govoriti o kajanju, ali djelovati je malo teže. Ako Uremović stvarno želi dokazati kako je sada drugi čovjek, treba nešto napraviti, a ne mlatiti praznu slamu.

Može, za početak, u zatvoru biti uzoran zatvorenik i preostalih desetak godina kazne provesti u učenju i meditaciji nad svojim životom, dosadašnjim i budućim. Nakon što izađe iz zatvora može na konkretnim stvarima društvu pokazati koliko se promijenio i produhovio. Zašto, primjerice, ne bi život posvetio ljudima s posebnim potrebama kakav je bio Simke? Tako bi se uzdignuo iznad nivoga običnog šljama, a možda bi o takvom preobražaju netko snimio film.

Jedino pitanje koje preostaje nakon čitanja njegovog pisma je zašto Novi list medijski prostor posvećuje šljamu. Odobravate li davanje prostora osuđenim kriminalcima (Siniša Stracaboško je još jedan nedavni primjer) da svojim pričama gnjave javnost?

12 komentara

  1. andrea 23.04.2011.
    • koko 09.12.2013.
      • Armada 12.12.2013.
  2. Slaven Hrvatin 24.04.2011.
  3. TuNeŽeLJen 12.07.2012.
    • Slaven Hrvatin 12.07.2012.
      • koko 09.12.2013.
      • Amrada 12.12.2013.
        • Slaven Hrvatin 15.12.2013.
    • koko 09.12.2013.
    • Mare 14.07.2014.
  4. Jelena 12.07.2012.