Bit će krvi: u potrazi za savršenim kolačem

Moja nona je bila izvrsna kuharica. Sjećam se kako sam kao mali provodio ljetne mjesece kod nje u Mošćeničkoj Dragi. Kako nikad nismo imali para, jeli smo jednostavne stvari: ribu koju je nono dobio jer je radio kao ribar, brudet od ribe i ribljih ostataka ili, kao vrhunski desert, obične palačinke.

Jedna delicija iz tog vremena ostala mi je u pamćenju kao nedostižan, nadnaravni užitak: slatke krvavice.

Before&After

Prije i nakon termičke obrade


Slatke krvavice moje none bile su aromatična bomba šećera, klinčića, svinjske krvi i masti, grožđica i riže. Mama i ja tamanili smo je životinjskom strašću usporedivom s užitkom Zdravka Mamića u najfinijem kokainu*.

Kako su prolazile godine i kako je nona starila, krvavica je bilo sve manje.

Povremeno bih se sjetio tih užitaka iz djetinjstva i sjetio bih se da jednog dana nonu moram pitati kako je radila krvavice.

Taj dan nije došao. Tako je počela moja potragama za krvavicama.

Pitao sam mamu što je s receptom, ali ona ga je izgubila. Iako je znala sastojke, nije se sjećala procedure.

Pokušao sam vidjeti što kažu na internetu, ali svi recepti su uključivali gadarije kao što su meso, luk, svinjske uši i sve to utrpano u crijeva. Nisam sumnjao da je to sve ukusno, samo se nije uklapalo u moju već blijedu sliku o krvavicama iz djetinjstva.

Zatim sam na forumu Coolinarike objasnio da tražim recept za slatke krvavice s Kvarnera. Jedna draga gospođa mi je prepisala recept iz knjige recepata ovog kraja, “Va kotliće zmešano”, ali i taj recept je sadržavao pluća, kožu i čvarke.

Nakon što sam na Facebooku obznanio što me muči, jedna prijateljica je mami rekla “zamisli što moj ludi frend traži…” Mama je izvukla recept, vjerojatno zaveden pod “crna magija” i tako sam riješio problem.

To je bilo prije godinu dana. Nisam bio svjestan da su problemi tek počeli.

Stavite se u položaj urbanog tipa koji nema nikakav kontakt s prirodom… niti rodbinu na selu, makar u šestom koljenu. Kako ćete doći do svinjske krvi?

Normalno, kod mesara. Tako je počelo moje višemjesečno smucanje od mesnice do mesnice. Jedan nema, drugi ne zna, treći me šalje četvrtom, a taj misli da sam lud. Prije mjesec dana nabasao sam na jednog mesara, dragog čovjeka koji će vjerojatno ići u raj samo zbog toga što je učinio za mene. Rekao mi je da potražim mesnicu “Damir” u Matuljima jer da ću tamo moći naći svoj Sveti Gral.

Na telefon mi se javio ljubazan mesar i rekao da slobodno dođem. Nakon par sati kuhanja riže, otapanja masti, polijevanja krvi po smjesi i gledanja dok krv poprima bolesnu smeđu boju, shvatio sam da je poluvegetarijanski način života uzeo danak. Kada petljam oko bilo kakvih životinjskih proizvoda počinjem osjećati mučninu.

Ali izdržao sam. Možda sam urbani muškarac, ali testosterona imam i projekt sam odradio do kraja. Ponavljao sam si da to nije ništa strašno, da ja to mogu i koncentrirao se na krajnji rezultat – aromatičnu bombu intenzivnih okusa.

Kada je cijeli posao bio gotov nestrpljivo sam vilicom ugrabio komadić kolača i puhao u nju kao vragom opsjednuta djevojčica… Kada sam ga stavio u usta – ništa. Vrlo ukusno, a nema veze s onim što je nona radila. Krvavice bez čarobnog sastojka.

To me dovodi do dvije važne psihološke lekcije i jedne koja bi veselila gurue samopomoći:
1. Što god baka radila, to će imati čaroban okus.
2. Vizualizacija i ohrabrivanje samog sebe olakšavaju vam put do ciljeva.
3. Magiju djetinjstva je nemoguće vratiti, ali je svejedno zabavno pokušati.

* kasnije sam saznao da je to sasvim normalno. Kombinacija masti i šećera u ljudima izaziva potrebu za bezumnim prežderavanjem, čak i kada nisu gladni.

5 komentara

  1. džunglica 24.01.2012.
    • Slaven Hrvatin 25.01.2012.
  2. Darija 25.01.2012.
    • Slaven Hrvatin 25.01.2012.
  3. Darija 25.01.2012.