Zlostavljač, Žrtva i Vitez: kleto obiteljsko trojstvo

U obiteljskim odnosima postoji simpatičan obrazac koji je divan recept za strastvene svađe, emotivno zlostavljanje i ponekad istaknuto mjesto u crnoj kronici. Glavne uloge imaju otac zlostavljač, majka žrtva i sin vitez na bijelom konju.

Takav odnos nije ništa novo i već spada u arhetipske fenomene naše civilizacije: Sofoklo ga je obradio u “Kralju Edipu” prije više od 2000 godina. Freud ga je u jednoj od svojih halucinacija uobličio u Edipov kompleks, žudnju dječaka da ubije oca i kresne majku. Ipak, kao vrhunac neukusa, neizostavna je tema i u svakoj ozbiljnoj sapunici.

Odnos Zlostavljača, Žrtve i Viteza ipak nije tako romantičan: radi se o patološkom obrascu ponašanja koji se ne mijenja jer skoro svima odgovara.

Obitelj

Patologija se gaji od djetinjstva (foto: Kalexanderson)


Kako to izgleda u praksi? Odrasli sin, koji živi s roditeljima, kupio je psa. Otac se ubrzo počeo žaliti na prinovu u kući, ali ne sinu već majci. Razlog je jednostavan: sina se bojao jer je znao da je fizički jači i već su se sukobljavali kada bi podigao ton na suprugu. Kako je otac više pritiskao majku, tako se ona (koja je i sama voljela psa) počela žaliti sinu: “stari je opet lud”, “uvijek mora biti po njegovom”, “ne da mi živjeti”.

Pas je na kraju otišao u bolje ruke. Otac se smirio, majka odahnula, sin je bio pobijeđen – na par dana, do sljedećeg sukoba.

U ovakvim situacijama važno je ne donositi preuranjene zaključke i zauzimati strane jer su u slučajevima obiteljske patologije svi odgovorni – kako za održanje loših odnosa, tako i za njihovu promjenu.

Otac je kroz život, u svojoj obitelji ili jednostavno kroz praksu, naučio da režanjem može doći do svega što treba. Kako agresivnom komunikacijom nije mogao doći do poštovanja, odabrao je solidnu zamjenu – strah – i time ostvario položaj kralja u svom malom kraljevstvu.

Majka je na njegova prva režanja reagirala popuštanjem i smirivanjem napetosti. Umjesto da se izbori za zdrav način komunikacije, ona je predala moć suprugu, ali samo prividno. Iz ravnopravnog odnosa dvoje odraslih ljudi suprug je postao razmaženi sin, a ona popustljiva majka. Svatko je imao svoju moć: on urlanje, a ona smirivanje.

Taj način djelovanja bio je zabetoniran prije dolaska djeteta pa se logično nastavio i dalje… samo što je otac-dijete dobio opasnog konkurenta koji kroz godine postaje fizički sve jači dok on slabi.

Položaj sina u ovakvoj je situaciji najteži. On, za razliku od roditelja, nije odabrao takvu igru. Zato je teško predviđati što će učiniti ali, ako spozna igru roditelja, najzdravija odluka je ne miješati se (pod uvjetom da se ne radi o zlostavljačkom odnosu). Odolijevanjem potrebi da svojoj majci bude vitez na bijelom konju on će zadržati solidan odnos s oba roditelja koji će svojom igrom biti zaokupljeni do smrti.

Znate li nekoga tko je imao ovakav odnos?