Sitna dobra djela

Index nam donosi novu priču o prosjačkoj mafiji koja zvuči kao urbana legenda: prosjakinje djecu opijaju ili drogiraju kako bi bila mirna, a novac koji skupe ide šefovima koji od njih kupuju nekretnine i luksuzne aute.

Trik s takvim pričama je što na prvi pogled zvuče kao urbane legende – bombastično, napuhano i lažno. I kao mnoge druge urbane legende ljude potiču na cinizam i socijalnu neosjetljivost. Ali moguće je pomoći ljudima u nevolji bez da nakon toga razmišljate jeste li namagarčeni.

Prije nego prijeđem na stvar, moram priznati da i meni prosjaci idu na živce.

Ne sviđa mi se kada vidim invalide koji batrljak noge naslone na vrh štake i njime lelujaju kao prodavačice na tržnici koje nam pod nos guraju debele patlidžane. Kao da bih se trebao osjećati što hodam na dvije zdrave noge i isprazniti novčanik.

Ne sviđa mi se kada vidim izmučene majke s djecom koje dan za danom sjede u centru grada. Svakom prolazniku upute standardni, samilosni “pogled broj pet” i izuste onu pasivno-agresivnu: “udijelite nešto dobri ljudi, bog vas blagoslovio”. Što ako nisam dobar čovjek? Što ako ti ne dam dvije kune? Hoćeš li me onda prokleti? Ili ćeš me prokleti jer ti nisam dao pet kuna umjesto tri, deset kuna umjesto pet?

Više od svega antipatična su mi djeca koja bez ikakvog talenta na violini mrcvare melodiju iz “Kuma”. Cilj te tugaljive kompozicije valjda je da prolaznicima otopi srce, ali u meni to zvučno nasilje izaziva suprotan učinak. Ne bih dao ni kune nekome tko siluje omiljenu mi glazbu, a možda bih mu čak i opelješio škrabicu dok gleda u drugom smjeru.

Ali problem s prosjacima je negdje drugdje.

S jedne strane, prošnja je kao i sve pitanje marketinga. Prosjaci se skupljaju u centru grada gdje je protok ljudi velik pa se, kunu po kunu, može prikupiti solidan utržak. Zato je teško procijeniti kome od njih stvarno treba pomoć, a tko je cinični oportunist.

S druge strane, uvijek su tu priče o prosjačkoj mafiji koje mogu biti istina, ali ne moraju. Trik je u tome što ne možemo znati koliko je tu istine, ali sama sumnja je dovoljna da nas učini socijalno bezosjećajnim i nemilosrdnim prema ljudima u stvarnoj nevolji.

Ipak, uvijek ima rješenja.

Čim izađete iz kuće i krenete u šetnju, neće proći ni desetak minuta bez da vidite nekoga tko kopa po kantama za smeće. Za te ljude možete biti skoro sigurni da to ne rade jer su arheolozi-amateri, već zato što žive u očaju i užasu kakav mi koji imamo pristup internetu možemo razumjeti samo intelektualno. Dakle, nikako. Ako se i dalje pitate jesu li pravi ili profesionalci, prepoznat ćete ih po rezigniranom držanju i praznom pogledu.

Odaberite jednog od tih ljudi. Izvucite iz novčanika 100 kuna, priđite mu i dajte mu novac. Zatim se što prije udaljite.

Ali vratimo se nekoliko koraka unatrag. O čemu se tu radi?

Kada dajete sitniš prosjaku na ulici, negdje u podsvijesti to činite da biste si oprali dušu. Imate sve zdrave udove. Nemate troje mršave djece i četvrto na putu. Niste antitalent za glazbu.

Kada dajete 100 kuna nekome tko kopa po kontejnerima, to činite jer ste njega odabrali da mu donirate nešto novca. Time ostvarujete stvarni kontakt s drugim ljudskim bićem bez da se nakon toga pitate jeste li nasjeli.

Ali i to treba napraviti na pravilan način. Naime, društveno prihvatljivo ponašanje je da se kopači trude biti nevidljivi, a mi se pravimo da ih nema. Kao u drugim društvenim situacijama, svako odstupanje od matrice može stvarati nelagodu.

Zato unaprijed odaberite i pripremite svotu koju ste spremni donirati. 100 kuna je lijepa, okrugla brojka, ali možete ići nešto niže ili više ovisno o mogućnostima i valuti koju koristite. Taj iznos neće im riješiti životne probleme, ali će malo olakšati dan-dva života. Ali mora biti značajan jer sitniš koji biste dali prosjaku kopačima je poniženje.

Pripremite novac unaprijed, prije nego vaša meta shvati što smjerate. Ne želite se prema njima uputiti kao bespilotna letjelica prema pakistanskoj nejači jer kopači iznad svega žele biti neprimjetni. Obratite im se diskretno i s poštovanjem kad im priđete na nekoliko koraka.

Najbolji pristup je uz jednostavno: “oprostite…” Nakon toga im pružite novac i recite: “ovo je za vas”, okrenite se i krenite dalje. Ljudi u ovakvim situacijama, a nema ih često, osjećaju cijeli koktel emocija. Uglavnom zaprepašteni i dirnuti tom gestom, a istovremeno osjećaju i poniženost zato što su prisiljeni kopati po kontejnerima, a vi ste ih gledali. Zato, ako se zadržite duže nego što treba (što je oko 5 sekundi), počet će vam se zahvaljivati.

Sačuvajte im nešto digniteta i krenite dalje što prije.

U svakom slučaju nemojte ovaj tekst lajkati i dijeliti po društvenim mrežama. Dijeljenje ovakvih sadržaja stvara osjećaj lažne humanosti, kao da činimo nešto dobro samim klikanjem.

Samo pripremite novac i priđite čovjeku u nevolji. Ako vam je neugodno, ne brinite – prvi put je najteže.

foto: Jennifer

7 komentara

  1. butters 07.09.2013.
    • Slaven Hrvatin 12.09.2013.
  2. Landarina 30.10.2013.
  3. Lua Jane 06.11.2013.
  4. Vana 02.03.2014.
  5. deep 03.03.2014.