Pa što ako su gadovi pokrali milijarde?

Na tekstu o Adriatic Institutu dobio sam zanimljiv komentar u kojem mi je čitatelj zamjerio kritiku Nataše Srdoč umjesto da prihvatim neke od njenih argumenata i zanemarim njene sponzore.

Taj komentar je zanimljiv upravo zato što pokazuje kako frustrirani građani padaju na podvale vještih komunikatora.

komentar

Zašto sam napao Natašu Srdoč koja otvoreno govori protiv krađe i korupcije? Zato što nije dovoljno pročitati što netko kaže, već i to govori i s kojim ciljem. Prošle godine za dnevno.hr istražio sam javno dostupne podatke Adriatic Instituta i otkrio da je Nataša Srdoč lutka na koncu Sjedinjenih Država. Ona zagovara interese krupnog kapitala, cijelo vrijeme govoreći da je borac za pravdu i dignitet svih građana, nešto između Margaret Thatcher i Mahatme Gandhija.

Takve riječi padaju na plodno tlo. Država nam je toliko opljačkana da već cijela nacija živi u stanju trajnog PTSP-a. Ta frustracija i očaj jasni su iz Ljubinog komentara koji opravdano postavlja pitanje kako mega-lopovi prolaze nekažnjeno, dok će klinac kojeg uhvate s nešto trave rehabilitaciju početi s par šamara u policiji i završiti u zatvoru na nekoliko godina.

Što možete učiniti ako vas frustrira takvo stanje?

Možete se priključiti nekoj političkoj stranci kako biste zastupali interese građana i svojim angažmanom doprinijeli dobrobiti društva.

Možete se uključiti u rad jedne od udruga koje se bave problemima do kojih vam je stalo i tako direktno raditi na rješavanju tih problema.

Možete i organizirati prosvjede protiv vlasti ili barem, kada ih netko drugi organizira, pokrenuti svoje poznanike kako se ne bi bunili samo šačica entuzijasta i klaunovi poput Ivana Pernara.

Potpuno je u redu i ljudski reći da vas sve te stvari ne zanimaju, da želite živjeti svoj život u poštenoj državi. Ali čemu svoj bijes prosipati na internetu? Kao što se svaki nogometni navijač smatra stručnjakom za pošteno suđenje, tako i svaki prosječan građanin vjeruje da je vrhunski društveno-politički analitičar.

Sve se svodi na matematiku. Ako razmislite o Ljubinom komentaru, vidjet ćete da je izdvojio pet minuta da pročita moj tekst, nekoliko sekundi da mu pukne film i još nekoliko minuta za pisanje bijesnog komentara.

Ne znam je li Ljubo nezaposlen ili mjesecima ne prima plaću, ima li obitelj koju treba hraniti ili je prisiljen živjeti s roditeljima. Ono što znam je da je bacio u vjetar desetak minuta života koji mu, kao i svima nama, poput pijeska curi kroz prste u nepovrat. Zauzvrat je dobio samo privremeni porast krvnog tlaka.

Umjesto toga mogao je razmisliti kome bi mogao uljepšati život bez velikih planova. U desetak minuta mogao je zagrliti dijete, izmasirati suprugu, nazvati bolesne roditelje i pitati kako su, krenuti u šetnju ili popričati sa susjedima od kojih smo sve više otuđeni.

Bilo koja od tih stvari ne bi mu riješila velike životne dileme, ali bi mu smanjila stres oko svega što ne može promijeniti. Ako pažnju i mentalnu snagu s frustracija usmjerite na poboljšanje odnosa s bliskim ljudima ili na traženje konkretnog rješenja na stvarne probleme, bit ćete manje frustrirani i nećete se osjećati toliko bespomoćni.

Jedini problem ostaje kamuflaža i na to trebate ozbiljno pripaziti. Ako na razgovorima uz kavu sugovorniku ne dobacite “kakva nam je to vlada, jebem im mater lopovsku”, mislit će da nešto s vama nije u redu.

foto: MattysFlicks

2 komentara

  1. slaven 24.04.2014.
    • Slaven Hrvatin 24.04.2014.