Tropska oluja (foto: caribe-dr)

1. Zach Bonner, prava beskućnika

Kada je imao sedam godina, Zach Bonner je utemeljio zakladu za pomoć djeci beskućnicima Sjedinjenih Država. Čak i ako izuzmemo mladu dob inicijatora, taj projekt bio je ambiciozan i zato što na ulicama SAD-a živi 1,3 milijuna djece. Kako bi privukao pažnju na svoju inicijativu, sa deset godina prohodao je 450 kilometara od Tampe do Tallahasseeja, godinu dana kasnije 400 kilometara od Tallahasseeja do Atlante, a posljednja etapa bila je šetnjica od Georgije do glavnog grada Washingtona – gotovo 1100 kilometara.

2. Erica Hernandez, očuvanje okoliša

Erica Hernandez počela se baviti očuvanjem okoliša još kao dvanaestogodišnjakinja. Počela je čišćenjem zagađenih plaža, a ubrzo je prešla na zahtjevniji projekt: sprečavanje svjetske najveće rudarske tvrtke, BHP Billitona, da izgradi terminal za tekući plin na obali Malibua. Taj plan predviđao je izgradnju cjevovoda u promjeru od jednog metra kroz sirotinjsku četvrt u kojoj uglavnom žive hispanoamerikanci. U najboljem slučaju raselile bi se mnoge obitelji, a u slučaju nezgode ugroženi bi bili i mnogi drugi.

Erica Hernandez je u školama držala govore, išla od vrata do vrata i razgovarala s obiteljima i objašnjavala svoje argumente državnim komisijama. BHP Billiton je na kraju kapitulirao i projekt je otkazan.

3. Jessica Assaf, kozmetika bez otrova

Jessica Assaf imala je 13 godina kada je saznala da je u osam godina stopa pojavljivanja raka dojke u njenom gradu narasla za 60%. Odlučila je istražiti zašto se to događa i otkrila da mnogi kozmetički preparati sadrže kancerogene tvari, a nisu pod nadzorom FDA (Food and Drug Administration).

U sljedeće četiri godine, kroz organizaciju Teens for Safe Cosmetics, organizirala je godišnje konferencije i mjesečne događaje za podizanje svjesnosti. Rezultat toga bio je zakon kojim su proizvođači kozmetike prisiljeni objavljivati kancerogene sastojke javnosti. Ovaj izvrstan rezultat je posebno nevjerojatan imajući u vidu da je kozmetička industrija potrošila milijune dolara na lobiranje protiv tog zakona.

4. Bilaal Rajan, briga o djeci u nevolji

Teško je vjerovati da trinaestogodišnjak iza sebe ima gotovo desetljeće volontiranja, ali Bilaal Rajan je upravo takav dječak. Počeo je u dobi od četiri godine kada je prodavao klementine od vrata do vrata, a 350 dolara koje je zaradio donirao je žrtvama potresa u Indiji.

Tri godine kasnije, 2004. godine, odlučio je pomoći žrtvama uragana na Haitiju. Organizirao je ekipu od dvanaest djece koji su prodavanjem keksa zaradili 6,400 dolara. Od tada je pokrenuo još niz profitabilnih projekata, a za svoj trud je 2005. godine UNICEF ga je odabrao kao predstavnika za pitanja djece.

5. Alex Lin, reciklaža elektroničkog otpada

Kada je Alex Lin imao jedanaest godina, čuo je za sve veći problem elektroničkog otpada. Takva oprema često sadrži otrovne teške metale, kao olovo ili živu, koji mogu izazvati ozbiljne zdravstvene probleme.

Zato je sa svojim prijateljima pokrenuo akciju za prikupljanje takvog otpada u svom gradu. U suradnji s lokalnom tvrtkom za reciklažu, prikupili su dva puna kamiona otpada samo u jednom danu.

To je solidan rezultat, ali Lin je problem htio i dugoročno riješiti. Ponovno se obratio istoj tvrtki i dogovorio postavljanje trajnog kontejnera za prikupljanje elektroničkog otpada. U nekoliko godina samo tim jednostavnim potezom sakupili su više od 136 tona otpada.

6. Ava Lovery, mirotvorka

Za vrijeme administracije Georgea Busha, Ava Lovery radila je animacije u Flashu i time prosvjedovala protiv rata u Iraku i Busheve politike. Sada ima 19 godina i uređuje stranicu Peace Takes Courage, gdje se bori protiv korporativne pohlepe i ostalih razloga zbog kojih nam Sjedinjene Države lede krv u žilama.

7. Jeff Schnurr, sađenje stabala

Kada je imao 21 godinu, Jeff Schnurr našao se na otoku Pembi, blizu Tanzanije. Nakon razgovora s lokalnim ribarima koji su izrazili interes za pošumljavanje kao rješenje za lokalne ekološke probleme, odlučio je pokrenuti projekt sađenja stabala. Inicijativa se ubrzo proširila i u Tanzaniju. Godinu dana kasnije, nakon povratka u Kanadu, utemeljio je organizaciju Community Forests International s ciljem obnove ekološki upropaštenih područja diljem svijeta.

Ili ako bismo htjeli da njima bude stalo do nas.

foto: cliff1066™

1. Aktivno slušanje

Pod aktivnim slušanjem često podrazumijevamo šutnju, kimanje glavom, mrmljanje “aha, kužim” i neupadanje u riječ. Ako želite poboljšati ovu vještinu, isprobajte sljedeću tehniku. Dok slušate sugovornika, pokušajte zamisliti kako on doživljava te ideje ili događaje, što osjeća i kako oni utječu na njegov život.

2. Empatija

Empatija prirodno proizlazi iz aktivnog slušanja. Ona znači da razumijete osjećaje, misli, situaciju i motive druge osobe, a sve to bez prosuđivanja je li to dobro ili loše. Ako vam se po glavi vrzmaju misli “kako ona može živjeti na takav način, to je potpuno pogrešno”, trebali biste poraditi na empatiji jer je teško graditi kvalitetne odnose s ljudima koje osuđujete.

Ako želite promijeniti ljude, najprije ih morate potpuno prihvatiti takve kakvi jesu. Ovo djeluje naopako, ali djeluje.

3. Povezivanje

Empatiju dajete drugima, a oni se zauzvrat povezuju s vama. Prva dva koraka su vaše investiranje u odnos, a faza povezivanja je kada druga strana osjeća potrebu uzvratiti istom mjerom.

To davanje uključuje da će vaš sugovornik biti otvoren za vaše prijedloge i ponude. U slučaju talačke krize ti će se prijedlozi vrtiti oko “daj taoce, ja ću tebi avion”, a u stvarnom životu mogu biti sve: od sitne usluge do stupanja u brak.

U fazi povezivanja obje strane ulažu trud kako bi riješile zajednički problem na uzajamno zadovoljstvo. Vrlo je važno da se koliko je moguće smanji podjela na pobjednika i gubitnika te da obje strane imaju osjećaj kako je suradnja dobra za njih.

Ovdje se krije jedna zgodna lekcija za sve koji su u dugim vezama. Ako ne poštujete prva dva koraka utjecaja, ne slušate i osuđujete ga, vaša zaslužena nagrada bit će hladnoća i nezainteresiranost za suradnju.

4. Utjecaj

Utjecaj, ili grubo rečeno “savjet”, u svakodnevnom životu uzimamo zdravo za gotovo. Ako zapodjenete razgovor sa slučajnim prolaznikom i ispričate mu neke od svojih problema, taj će vam neznanac bez problema ispaliti bar jedan savjet. Ako nemate sreće, ostatak razgovora provest će dijeljenjem savjeta na sve moguće teme.

Utjecaj je četvrti korak u komunikaciji i privilegija koju stječete dobro obavljenim poslom u prethodnim koracima. Kada ste odredili prioritete i ciljeve, imat ćete pravo iznijeti svoje prijedloge.

5. Promjena ponašanja

U ovom koraku druga strana će sprovesti vaše prijedloge i jedino što preostaje je procijeniti ako je sve pošlo kako treba. Ako nije došlo do promjene ponašanja, vjerojatno ste zgriješili tako da ste požurili kroz korake ili neke od njih preskakivali.

S utjecajem nema žurbe. Svaku brzopletost morat ćete platiti ponavljanjem posla, a ako FBI koristi ovaj slijed, znači da je ispravan.

Što sam sad učinila?! (foto: Niko Kähkönen)

1. Niste dovoljno dobri… i nema veze

Mnogi smatraju da nisu dovoljno dobri – na poslu, u školi, prema ljudima koje vole. Isti ljudi smatraju da je zdravo vjerovati da su loši jer će se u suprotnom opustiti i postati bahati. Svaka dobra stvar koju učine mogla bi biti i bolja, a svaka greška je potvrda da ne vrijede.

Ako ste takvi, probajte nešto drugo. Prihvatite se sa svim groznim manama i, mada ste katastrofalno loša osoba, potrudite se svakoga dana biti bolji. Ujutro razmislite što biste mogli učiniti da ne budete toliki škart, a na kraju dana razmislite o svemu što ste učinili kako treba.

2. Lažite štedljivo

Lažemo svaki dan i u tome nema ništa loše. Laži postaju štetne u dva slučaja: kada to stalno činite i kada lažete sebi.

Stalne prevare nisu dobre jer ih uglavnom koristimo za prikrivanje svoje lijenosti i nebrige prema drugima. Umjesto da pokušavate kamuflirati svaku sitnicu koju ste zgriješili, potrudite se biti pouzdaniji.

Isto tako budite iskreni sami sa sobom. Ono što namjeravati započeti “sutra, časna pionirska”, zauvijek će ostati sutra. Ako se ne možete motivirati da promijenite život, opustite se i odustanite od promjene ili se pokrenite. Samozavaravanje iscrpljuje i deprimira.

3. Prestanite obećavati nemoguće

Kada nekome nešto obećajete, to vam se baš i ne da raditi, ali ćete taj zadatak obaviti i mrziti ga dok ne bude riješen. Ili ćete ga s gađenjem odbaciti i pomisliti “ionako to nisam htjela učiniti”.

Izreka “s riječi na djela” je točna i u ovom slučaju. Ako manje obećajete i više činite, svi će biti zadovoljniji.

4. Nemojte biti sveznalica

Ponekad se čini da je svatko koga upoznate stručnjak na sve teme. Takvi ljudi su naporni pa nemojte biti kao oni koji pročitaju par članaka na internetu i smatraju se stručnjacima za vanjsku politiku. Kada nešto ne znate, otvoreno to recite: učinit ćete manje štete i ljudima ćete biti simpatičniji. Tko zna, možda nešto i naučite.

5. Izbjegavajte zamjeranje i osvetu

Mržnja i osvetoljubivost su osjećaji koji hrane ego. Kada vas netko iznevjeri ili povrijedi, prirodna reakcija je smišljati stotine kreativnih načina za osvetu.

Ali što s tim? Šteta je već učinjena pa je praktičnije naučiti lekciju i krenuti dalje. Osveta ima smisla ako je možete obaviti brzo i bez većeg truda; u suprotnom isti napor više se isplati posvetiti poboljšanju svog života.

6. Očistite si um

Facebook, Twitter, portali, TV, novine, radio… postali smo ovisni o stalnom priljevu velike količine informacija koje nas uopće ne oplemenjuju. Ograničite si surfanje i nasumično klikanje – recimo na manje od 25 sati dnevno. Ako pažnju posvetite staromodnom “stvarnom životu”, osjećat ćete se bolje i dani će vam sporije prolaziti.

7. Preuzmite odgovornost za život

Prebacivanje krivnje na druge je dobar osjećaj, ali vam ne mijenja život. Zato je važno preuzeti odgovornost za svoje postupke, ali i ne dopuštati drugima da vam kvare planove. Postanite vlasnik svojih problema umjesto da oni vladaju vama.

8. Komunicirajte jednostavno

Parovi koji su dugo zajedno vole igrati igru čitanja misli. Pravila su jednostavna očekujte da partner nešto učini za vas ili da zna što želite, a onda mu to nikako nemojte reći i naljutite se kada pogriješi.

Ta igra zna biti korisna ako smatrate da je najbolji seks onaj nakon žestoke svađe. U suprotnom jasno komunicirajte što vam treba i potrudite se dobro slušati.

9. Zanemarite sva pravila

Psihološki savjeti su često toliko općeniti da nemaju veze s vašim životom. Zanemarite sve savjete, a pogotovo ovog.

Kako gledate svijet? (foto: Agnes_F)

1. Leonard Rosen, psiholog i umjetnik

Leonard Rosen, doktor psihologije iz Pennsylvanie, imao je dugu karijeru u struci. Radio je kao profesor na dva fakulteta, i bavio se psihoterapijom. Kada je u dobi od 61 godine doživio srčani napad, odlučio je promijeniti život. Sjetio se da je cijeloga života htio biti umjetnik pa se, unatoč dobi i zdravom razumu, bez oklijevanja upisao u Akademiju likovnih umjetnosti, a za kasniji rad osvojio je i nagrade. Iako bi neki u toj dobi zaključili da im je život gotov, to bi pogotovo za Rosena bila velika greška jer je poživio 95 godina.

2. Pukovnik Sanders

Harland David Sanders, poznat i kao “Pukovnik” Sanders, cijeli je život svaštario. Bio je vojnik, prodavač osiguranja, vatrogasac, farmer… a tek u 65. godini mu je krenulo. Imao je dobar recept za piletinu i ideju kako bi se piletinu moglo znatno brže pripremati. Počeo je putovati Sjedinjenim Državama u potrazi za investitorima zainteresiranim za njegovu ideju fast food restorana. Biznis je krenuo skromno, a deset godina kasnije, 1964. godine, prodao je korporaciju Kentucky Fried Chicken za dva milijuna dolara. Doživio je devedesetu.

3. Laura Ingalls Wilder, spisateljica

Rijetki kod nas znaju tko je bila Laura Ingalls Wilder, ali neki se još uvijek sjećaju serije “Mala kuća u preriji”. Ingalls Wilder je napisala cijelu seriju knjiga na temelju kojih je nastala ta TV serija, ali prvu je izdala tek u dobi od 65 godina. To je nije spriječilo da napiše ukupno 12 knjiga. I ona je doživjela devedesetu… možda je živahna starost ključ za dugovječnost?

4. Gary Marcus, psiholog i glazbenik

Za Garyja Marcusa mnogi bi posprdno rekli da se prepustio stereotipnoj krizi srednjih godina. Radi kao profesor na sveučilištu New York i bavi se kognitivnom psihologijom, a u svojim ranim četrdesetim godinama odlučio je naučiti svirati gitaru – i usput proučavati svoje kognitivne procese. Ta kombinacija psihološkog rada i ostvarenja dječačkog sna urodila je plodom. Iako sada, kako priznaje, nije virtuoz, ugodno je iznenađen svojom vještinom i osjeća se sretnije.

5. Sylvester Stallone, kozmička legenda

U svojim tridesetim godinama, Sly Stallone bio je još jedan neuspješni glumčić koji radi dva posla – u dućanu i lokalnom kinu – dok pokušava pokrenuti glumačku karijeru. Uspjeh je došao kada je u tri dana sklepao scenarij za film u kojem glavni junak od bijednika postaje boksački prvak. Čini se bezveze? Film se zvao Rocky, a Stallone je sada kozmička legenda.

6. James Joyce, autor knjiga od kojih boli glava

Kao i Stallone, Joyce do svojih tridesetih nije bio uspješan. Pisao je knjige koje nitko nije htio objaviti pa se pokrivao pjevanjem. Kažu da je bio izvrstan tenor. Sada ga ipak poznajemo po “Uliksu”, knjizi koju svi znaju, rijetki su je pročitali, a najmanje je onih koji priznaju da je uopće nisu razumjeli.

7. Taikichiro Mori, profesor ekonomije i multimilijarder

Mori je predavao ekonomiju na fakultetu dok mu to nije dosadilo… u dobi od 55 godina. Tada je od oca naslijedio nekoliko kuća i odlučio se baviti nekretninama. Kada je umro u dobi od 89 godina, bio je najbogatiji čovjek na svijetu.

Jedino vrijeme kada je prekasno za ostvarivanje svojih želja i ciljeva je kada umrete. Do tada možete gotovo sve!

* priča da talent “ili imaš ili nemaš” je ionako izlika za ljenčarenje.

Što znači izreka “bez škole ne bi bilo ni crtića”:
a) u školi se gledaju crtići,
b) za svako zanimanje treba završiti školu,
c) crtića nema u školi?

Na ovo pitanje odgovor je trebao dati jedan osmogodišnjak koji je, iako nije znao odgovor, postupio najpametnije: pitao je roditelje. Ovako glupi zadaci djeci ne koriste, a mogu im i naštetiti.

Razmišljajmo kolektivno (foto: kerolic)

Kada postavljate preteške ili nerazumljive zadatke, djeca se osjećaju glupo i nesposobno. Zatim su prisiljena obratiti se roditeljima za pomoć. Cinici bi mogli reći kako je to korisno jer im osnažuje vjeru u roditelje, no to je jedina pozitivna stvar koju se može reći. Kada roditelj rješava zadaće, jedina stvar koju dijete uči je vještina prepuštanja posla nadređenom.

Pogledajmo sada izreku “bez škole ne bi bilo crtića”. Stavimo sa strane zanimljivost da je ne možemo zvati izrekom ako za nju nitko nije čuo i zapitajmo se što to točno znači. Kako su odgovori a) i c) još besmisleniji od pitanja, čini se da za svako zanimanje treba škola.

Vrlo poučno – i pogrešno.

Svi mi, bez obzira jesmo li radnici bez zanimanja ili doktori znanosti, školu koristimo za druženje, razmjenu dječjih bolesti i učenje osnova pisanja i matematike*. U pisanju će nam kasnije pomagati provjera pravopisa u Wordu, a u matematici kalkulator.

Za korisna životna znanja imamo stručnu praksu, stažiranje i volontiranje, a znanja iz škole nam ne trebaju dok ne krenemo odgajati svoju djecu i tada se čudimo kakve nepraktične bedastoće moraju učiti.

U školi nećete naučiti raditi crtiće. U takvom sustavu jedino možete naučiti da nauka je sranje.


* nedavno istraživanje to potvrđuje: američka titula MBA (nešto kao magistar ekonomije) korisnija je kao dokaz inteligencije nego izvor praktičnih znanja.

Ne postoje pozitivne i negativne emocije. Postoje izražene emocije koje pozitivno utječu na naš duhovni rast i neizražene emocije koje negativno utječu na naš duhovni rast. Emocije mogu biti ugodne ili neugodne, ali u zabludi smo ako o njima razmišljamo kao o pozitivnim i negativnim emocijama.

Ovaj citat je nejasan i zbunjujući. Umjesto da potiče na razmišljanje o životu, on čitatelja tjera da misli što je guru htio reći, a čak i da je to rekao jasnije, rekao bi pogrešnu stvar.

Inspirativni citati koji ispunjavaju gađenjem (foto: Jeremy Brooks)

Šimleša ih zato pokušava preoblikovati u izražene i neizražene, valjda u pokušaju da kaže kako emocije treba izražavati kako nam ne bi kočile duhovni napredak i pretvorile nas u emotivne invalide.

To nije uvijek točno.

Postoje emocije koje su ugodne i neugodne. Radost, ljubav i zadovoljstvo svakako možemo nazvati ugodnim dok gnjev, frustracija i gađenje uglavnom izazivaju nelagodu. Moderni duhovni učitelji kažu da se treba koncentrirati na osjećanje ugodnih emocija i izbjegavanje onih drugih koje, valjda, prljaju energetsko polje i dovode vas korak bliže paklu ili reinkarnaciji u tijelu žabe krastače.

Izbjegavanje neugodnih emocija može vas dovesti u stanje teške neuroze jer poričete svoje osjećaje. Ponekad je dobro osjetiti frustraciju da biste nešto promijenili u životu. Dobro je osjetiti gnjev kada vas partner iznevjeri ili duboku tugu kada izgubite voljenu osobu. Nemojte poricati osjećaje već ih iskoristite za pozitivan koristan pomak u životu.

Još jedna Šimlešina greška je kada kaže da izražene emocije pozitivno (opet ta pozitiva) utječu na rast, dok ga one druge koče. Ponekad je korisno izraziti emocije, a ponekad nije, jedino ih je štetno gurati kod tepih. Kada, primjerice, vaš partner prekine s vama, prijatelji će vas ohrabrivati da pričate o tome kako bi “izbacili” užas koji osjećate. U stvarnosti treba učiniti upravo suprotno: što manje pričali o prekidu, brže ćete ga preboljeti.

Čak i kada emocije neprikladno izrazite, kada planete na partnera ili učinite nešto što ćete zažaliti, to je bolje od gušenja osjećaja. Ako pogriješite, to je prilika da ispravite grešku i napredujete kao ljudsko biće. Ako analizirate trebate li osjećati ono što osjećate, dovest ćete se u pakao na zemlji.

Kada bih bio guru, ovako bih napisao Šimlešinu mudrost:

Ne postoje pozitivne i negativne emocije. Postoje ugodne i neugodne emocije, a naša reakcija na njih drži ključeve duhovnog napretka.

Kada govorimo o disciplini, često kažemo “nisam kao ona, jednostavno nemam takvu snagu volje”. Srećom, tu se ne radi o genetskoj stvari koju imamo ili nemamo. Snaga volje jednostavno je mentalni mišić: mnogima je nerazvijena i mlitava, no kroz praksu može postati sila za ostvarenje svega što poželite.

Um gnjavi, volja pokreće svijet (foto: Terese Nielsen)

Disciplinu uglavnom jačamo previše ambiciozno, s ozbiljnim planom za rješavanje ozbiljnih životnih ciljeva, a podrazumijevamo da će volja doći sama od sebe. Ispravan redoslijed je suprotan: ojačajte volju prije nego što se uhvatite posla, a onda će ostvarenje i najtežeg plana ići iznenađujuće lako.

Kako ojačati volju? Mistici iz davnih vremena mentalnu disciplinu voljeli su vježbati na pomalo neobičan način. Odlučili bi ne izgovarati određenu riječ ili frazu (na primjer “dobar dan”). Kada bi se uhvatili u prijestupu, zagrebali bi si ruku nožem.

Vi ne morate ići tako daleko.

Počnite s nečim lako ostvarivim, ali ipak izazovnim. Možete, primjerice, svako jutro prije odlaska na posao popiti čašu vode. Imate sjedeći posao? Prisilite se da uspravno sjedite. Počnite se služiti rukom koja vam je slabija, odlazite na kraće šetnje… odaberite ono što je korisno i prikladno, ali jednostavno. Cilj je usvojiti zdravu naviku koju ćete činiti svakog dana – kao, recimo, moj projekt pisanja jednog teksta dnevno u siječnju.

Nakon toga smanjite faktore koji loše utječu na volju. Ima ih više i teško ih je sve držati pod kontrolom. Ipak, obratite pažnju na njih i riješite one koji najviše smetaju.

Što loše utječe na snagu volje? Sve što šteti vašem zdravlju: neispavanost, fizički umor i stres. Svima koji paze na težinu, a morali su gladni i živčani otići na veliku večeru, dobro je poznato kako to završava. Ako volite alkohol, izbjegavajte ga kada vam je potrebna snaga volje. On crpi šećer iz cijelog tijela, što djelomično objašnjava zašto radimo sve što radimo kada smo pijani.

Ovaj princip posebno je važan kada se radi o važnim životnim odlukama. Njih nikako ne treba donositi u stanju smanjene uračunljivosti: ukoliko osjetite poriv da odlučite bilo što kako bi se riješili muke… nemojte. To je jedna od rijetkih situacija kada je bolje problem ostaviti za sutra.

Nažalost, ne živimo u savršenom svijetu: kada bi se s izazovima uvijek suočavali odmorni, siti i opušteni, to bi bio dobar znak da u životu nemamo obaveza ili pijemo previše apaurina. Ipak, i pod pritiskom si možemo olakšati muke, a rješenje je planiranje. Sve obaveze zapisujte na popis, a sve izvršene zadatke precrtajte. Sam čin precrtavanja stavki s popisa donosi olakšanje jer svojom rukom brišemo problem i gledamo ga kako nestaje iz života.

Dodatna korist popisa je što vas podsjeća na obaveze: ono što na popisu bude visilo nekoliko dana počet će vam ići na živce pa ćete s radošću obavljati i jezive stavke kao što je “nazvati mamu”. Dobro, možda ne radosno, ali svakako će manje boljeti.

Petar je bio u šezdesetim godinama i stjecajem okolnosti godinama nije razgovarao s djecom. Obojica su bila nezadovoljna svojim životom i svakome sam dao jedan praktičan, trivijalno jednostavan savjet. Složili su se da će me poslušati… ali nisu. To je normalno jer inercija je, barem što se tiče ljudskih bića, najmoćnija sila u svemiru.

Život je nezaustavljiv (foto: Today is a good day)

Petar posljednjih desetak godina nije imao kontakt sa svojom djecom. U razgovoru s njim jasno je da ga je to mučilo i htio je nešto poduzeti. Umjesto da mu predložim nešto šokantno – da im se pojavi na vratima ili da uzme mobitel u ruke i nazove ih, dao sam mu jednostavan zadatak.

Rekao sam mu da se na njemu jasno vidi da ga to strašno muči već deset godina. Objasnio sam mu da ga to može mučiti svakog dana sljedećih 25 godina. Složio se da bi bez djece tih 25 godina bile život u paklu. Moj savjet je bio da do našeg sljedećeg susreta samo razmisli o ideji da im se javi.

Unatoč tome što su se složili da su im početni zadaci bili jednostavni, Ante i Petar to nisu učinili. U Petrovom slučaju situacija je čak bila i smiješna jer je rekao da nije stigao razmisliti o tome, a govor tijela pokazivao je da se zbog toga osjeća posramljeno.

Ante i Petar su žrtve inercije. Koliko god oni živjeli u okovima vlastitog uma, koliko god oni svakodnevno patili zbog toga i vapili za promjenom, nastavljanje istim olovnim putem neusporedivo je lakše od promjene – ma koliko ona trivijalna bila.

Iako su oni su imali ozbiljne probleme, isti princip važi i za vas.

Ako želite nešto promijeniti u životu, najprije morate naći kvalitetan odgovor na pitanje “zašto se mijenjati?” Možete si svjesno govoriti “ovo je nepodnošljivo”, “tako dalje ne ide”, “ako nastavim ovim putem umrijet ću”, ali vaša podsvijest ne sluša ta blebetanja.

Ona je praktična.

Ona zna da u ovom trenutku dišete, razgovarate, jedete, pijete… funkcionirate! Ako je sve što ste u životu činili rezultiralo time da u ovom trenutku niste mrtvi, vaša podsvijest ne vidi nikakvog razloga za promjenom. Promjena je stres, rizik, šok, prilika da nešto ozbiljno krene po zlu!

I zato, da biste promijenili inerciju, morate imati razvijenu snagu volje… jer dobro znate koliko je uspješan svaki plan koji “počinje od sutra, kunem se”. Kako ojačati snagu volje? Pročitajte u sutrašnjem tekstu.

Takav odnos nije ništa novo i već spada u arhetipske fenomene naše civilizacije: Sofoklo ga je obradio u “Kralju Edipu” prije više od 2000 godina. Freud ga je u jednoj od svojih halucinacija uobličio u Edipov kompleks, žudnju dječaka da ubije oca i kresne majku. Ipak, kao vrhunac neukusa, neizostavna je tema i u svakoj ozbiljnoj sapunici.

Odnos Zlostavljača, Žrtve i Viteza ipak nije tako romantičan: radi se o patološkom obrascu ponašanja koji se ne mijenja jer skoro svima odgovara.

Patologija se gaji od djetinjstva (foto: Kalexanderson)

Pas je na kraju otišao u bolje ruke. Otac se smirio, majka odahnula, sin je bio pobijeđen – na par dana, do sljedećeg sukoba.

U ovakvim situacijama važno je ne donositi preuranjene zaključke i zauzimati strane jer su u slučajevima obiteljske patologije svi odgovorni – kako za održanje loših odnosa, tako i za njihovu promjenu.

Otac je kroz život, u svojoj obitelji ili jednostavno kroz praksu, naučio da režanjem može doći do svega što treba. Kako agresivnom komunikacijom nije mogao doći do poštovanja, odabrao je solidnu zamjenu – strah – i time ostvario položaj kralja u svom malom kraljevstvu.

Majka je na njegova prva režanja reagirala popuštanjem i smirivanjem napetosti. Umjesto da se izbori za zdrav način komunikacije, ona je predala moć suprugu, ali samo prividno. Iz ravnopravnog odnosa dvoje odraslih ljudi suprug je postao razmaženi sin, a ona popustljiva majka. Svatko je imao svoju moć: on urlanje, a ona smirivanje.

Taj način djelovanja bio je zabetoniran prije dolaska djeteta pa se logično nastavio i dalje… samo što je otac-dijete dobio opasnog konkurenta koji kroz godine postaje fizički sve jači dok on slabi.

Položaj sina u ovakvoj je situaciji najteži. On, za razliku od roditelja, nije odabrao takvu igru. Zato je teško predviđati što će učiniti ali, ako spozna igru roditelja, najzdravija odluka je ne miješati se (pod uvjetom da se ne radi o zlostavljačkom odnosu). Odolijevanjem potrebi da svojoj majci bude vitez na bijelom konju on će zadržati solidan odnos s oba roditelja koji će svojom igrom biti zaokupljeni do smrti.

Znate li nekoga tko je imao ovakav odnos?

Zbog toga je dobila otkaz, ali prekasno: mediji iz prozvanih država reagirali su sa zgražanjem i pozvali svoje turiste da izbjegavaju Dubrovnik.

Pave Župan Rusković je, nažalost, stradala samo zato što je rekla istinu: turisti su razularena gamad, a Hrvati su fin narod s tisućljetnom uljudbom (što pokazuje i naš promotivni spot). Evo nekoliko dokaza kako smo drugačiji od bjelosvjetskih neotesanaca.

Dubrovnik prije potoka rigotine (foto: Txanny)

Kada grupa turista za Trg pet bunara u Zadru kažu da su praktični, jer svatko može rigati u svog, to je barbarizam. Kada Hrvati o kipu Davida u Firenci diskutiraju ima li malog ili je ipak normalan, to se zove promišljanje umjetnosti.

Kada kavu u Beču plaćate brutalnih četiri eura, to je porez na budale u gradu koji je loša kopija Zagreba. Kada na nekom od jadranskih otoka mlitavu pizzu s kečapom i plastičnim sirom gostima uzimate petnaest eura, radi se o “naplaćivanju koliko je turist spreman potrošiti”.

Kada Česi sa sobom dovezu pun auto hrane, oni su škrta gamad koja uzima mjesto bogatijim turistima u EU i smanjuju prodaju ketchup-pizza; ako se ozlijede na odmoru, oni su trapavi turisti koji nikad nisu vidjeli mora. Kada vi na skijanje krenete sa kazančetom sarme, to je mudro snalaženje u recesiji; nezgode na Kronplatzu znak su da ste ispali iz forme.

Kada su Hrvati zatočeni u svojim hotelima u Tunisu, suosjećamo sa zemljacima u primitivnoj arapskoj zemlji. Kada Hrvati u svojoj zemlji kradu oznake “Oprez! Minsko polje!”, koga briga? Lokalci će turiste na to upozoriti… ako znaju naš jezik i pitaju može li se tamo.

Oktoberfest je precijenjena fešta lošeg piva, La Tomatina je neukusno rasipanje hrane, a pijano bauljanje u riječkoj karnevalskoj povorci je sudjelovanje u vrhunskoj kulturnoj manifestaciji.

Dakle, Hrvati su civilizirani, stranci su gamad i nužno zlo. Sada preostaje samo da vidimo kako im naplatiti boravak u Hrvatskoj bez da ih pustimo u zemlju.