Index nam donosi novu priÄu o prosjaÄkoj mafiji koja zvuÄi kao urbana legenda: prosjakinje djecu opijaju ili drogiraju kako bi bila mirna, a novac koji skupe ide Å¡efovima koji od njih kupuju nekretnine i luksuzne aute.
Trik s takvim priÄama je Å¡to na prvi pogled zvuÄe kao urbane legende – bombastiÄno, napuhano i lažno. I kao mnoge druge urbane legende ljude potiÄu na cinizam i socijalnu neosjetljivost. Ali moguće je pomoći ljudima u nevolji bez da nakon toga razmiÅ¡ljate jeste li namagarÄeni.
Prije nego prijeđem na stvar, moram priznati da i meni prosjaci idu na živce.
Ne sviÄ‘a mi se kada vidim invalide koji batrljak noge naslone na vrh Å¡take i njime lelujaju kao prodavaÄice na tržnici koje nam pod nos guraju debele patlidžane. Kao da bih se trebao osjećati Å¡to hodam na dvije zdrave noge i isprazniti novÄanik.
Ne sviÄ‘a mi se kada vidim izmuÄene majke s djecom koje dan za danom sjede u centru grada. Svakom prolazniku upute standardni, samilosni “pogled broj pet” i izuste onu pasivno-agresivnu: “udijelite neÅ¡to dobri ljudi, bog vas blagoslovio”. Å to ako nisam dobar Äovjek? Å to ako ti ne dam dvije kune? HoćeÅ¡ li me onda prokleti? Ili ćeÅ¡ me prokleti jer ti nisam dao pet kuna umjesto tri, deset kuna umjesto pet?
ViÅ¡e od svega antipatiÄna su mi djeca koja bez ikakvog talenta na violini mrcvare melodiju iz “Kuma”. Cilj te tugaljive kompozicije valjda je da prolaznicima otopi srce, ali u meni to zvuÄno nasilje izaziva suprotan uÄinak. Ne bih dao ni kune nekome tko siluje omiljenu mi glazbu, a možda bih mu Äak i opeljeÅ¡io Å¡krabicu dok gleda u drugom smjeru.
Ali problem s prosjacima je negdje drugdje.
S jedne strane, proÅ¡nja je kao i sve pitanje marketinga. Prosjaci se skupljaju u centru grada gdje je protok ljudi velik pa se, kunu po kunu, može prikupiti solidan utržak. Zato je teÅ¡ko procijeniti kome od njih stvarno treba pomoć, a tko je ciniÄni oportunist.
S druge strane, uvijek su tu priÄe o prosjaÄkoj mafiji koje mogu biti istina, ali ne moraju. Trik je u tome Å¡to ne možemo znati koliko je tu istine, ali sama sumnja je dovoljna da nas uÄini socijalno bezosjećajnim i nemilosrdnim prema ljudima u stvarnoj nevolji.
Ipak, uvijek ima rješenja.
ÄŒim izaÄ‘ete iz kuće i krenete u Å¡etnju, neće proći ni desetak minuta bez da vidite nekoga tko kopa po kantama za smeće. Za te ljude možete biti skoro sigurni da to ne rade jer su arheolozi-amateri, već zato Å¡to žive u oÄaju i užasu kakav mi koji imamo pristup internetu možemo razumjeti samo intelektualno. Dakle, nikako. Ako se i dalje pitate jesu li pravi ili profesionalci, prepoznat ćete ih po rezigniranom držanju i praznom pogledu.
Odaberite jednog od tih ljudi. Izvucite iz novÄanika 100 kuna, priÄ‘ite mu i dajte mu novac. Zatim se Å¡to prije udaljite.
Ali vratimo se nekoliko koraka unatrag. O Äemu se tu radi?
Kada dajete sitniÅ¡ prosjaku na ulici, negdje u podsvijesti to Äinite da biste si oprali duÅ¡u. Imate sve zdrave udove. Nemate troje mrÅ¡ave djece i Äetvrto na putu. Niste antitalent za glazbu.
Kada dajete 100 kuna nekome tko kopa po kontejnerima, to Äinite jer ste njega odabrali da mu donirate neÅ¡to novca. Time ostvarujete stvarni kontakt s drugim ljudskim bićem bez da se nakon toga pitate jeste li nasjeli.
Ali i to treba napraviti na pravilan naÄin. Naime, druÅ¡tveno prihvatljivo ponaÅ¡anje je da se kopaÄi trude biti nevidljivi, a mi se pravimo da ih nema. Kao u drugim druÅ¡tvenim situacijama, svako odstupanje od matrice može stvarati nelagodu.
Zato unaprijed odaberite i pripremite svotu koju ste spremni donirati. 100 kuna je lijepa, okrugla brojka, ali možete ići neÅ¡to niže ili viÅ¡e ovisno o mogućnostima i valuti koju koristite. Taj iznos neće im rijeÅ¡iti životne probleme, ali će malo olakÅ¡ati dan-dva života. Ali mora biti znaÄajan jer sitniÅ¡ koji biste dali prosjaku kopaÄima je poniženje.
Pripremite novac unaprijed, prije nego vaÅ¡a meta shvati Å¡to smjerate. Ne želite se prema njima uputiti kao bespilotna letjelica prema pakistanskoj nejaÄi jer kopaÄi iznad svega žele biti neprimjetni. Obratite im se diskretno i s poÅ¡tovanjem kad im priÄ‘ete na nekoliko koraka.
Najbolji pristup je uz jednostavno: “oprostite…” Nakon toga im pružite novac i recite: “ovo je za vas”, okrenite se i krenite dalje. Ljudi u ovakvim situacijama, a nema ih Äesto, osjećaju cijeli koktel emocija. Uglavnom zaprepaÅ¡teni i dirnuti tom gestom, a istovremeno osjećaju i poniženost zato Å¡to su prisiljeni kopati po kontejnerima, a vi ste ih gledali. Zato, ako se zadržite duže nego Å¡to treba (Å¡to je oko 5 sekundi), poÄet će vam se zahvaljivati.
SaÄuvajte im neÅ¡to digniteta i krenite dalje Å¡to prije.
U svakom sluÄaju nemojte ovaj tekst lajkati i dijeliti po druÅ¡tvenim mrežama. Dijeljenje ovakvih sadržaja stvara osjećaj lažne humanosti, kao da Äinimo neÅ¡to dobro samim klikanjem.
Samo pripremite novac i priÄ‘ite Äovjeku u nevolji. Ako vam je neugodno, ne brinite – prvi put je najteže.
foto: Jennifer
butters
odliÄno, u napasti sam da podijelim na FB-u ;). Hvala Slavene
Slaven Hrvatin
Hvala tebi Å¡to nisi. 🙂
Landarina
Ćao Slaven, iz Bg sam i danas sam sluÄajno natrapala na tvoj blog, pa tim i na ovaj Älanak. Ovo redovno radim već neko vreme, mada uredno svakom prosjaku kažem da sam samohrani roditelj kom niko (ni otac dece) ne pomaže. Ne podnosim kad mi neko traži i pruža ruku (bio zaista u potrebi ili ne), ali rado dam sama onima koje srećem pored kontejnera. Naterao si mi suze na oÄi, jer sam se setila devojÄice koja je prelepa i prljava trÄkala pored mlade i lepe majke, koja je kopala po kontejneru gurajući kolica u kojima je bilo joÅ¡ jedno detence. Pozvala sam devojÄicu i njoj dala novac. Bila je presrećna, a nije delovalo da sam uvredila majku.
Slaven Hrvatin
Hvala. 🙂
Lua Jane
TeÅ¡ko je o toj temi duhovito pisati, a da ne ispadneÅ¡ bezduÅ¡an, ali Vama je uspelo. Pa Äak i na kraju dati prjedlog kako se ponijeti u toj situaciji. Svaka Äast.
Postoji joÅ¡ jedna sliÄna tema koja mi je zanimljiva. Ne znam koliko je ta aktivnost zastupljena na glavnim ulicama većih gradova u Hrvatskoj, jer ja naime živim u Sarajevu, BiH, no ovdje su u zadnjih pola godine ulice pune mladih ljudi, uglavnom studenata, koji dijele neke letke za pomoć nekome i mole donacije u tu svrhu. Na prvi pogled ne izgledaju kao prosjaci, tek volonteri nekih udruženja koja mole pomoć graÄ‘ana, no kad vas na 10 metara presretne bar troje takvih, poÄinjete se pitati u Äemu je stvar. U poÄetku sam i sama davala novac, vjerujući da uistinu dajem tamo gdje treba, no onda se broj tih mladih, vrlo pristojnih ljudi na par kilometara glavne ulice udesetostruÄio.
Ljudi su poÄeli komentirati kako je nemoguće proći a da vas neko ne zaustavi i ne “pegla” za neÅ¡to.
Uskoro su poÄela i facebook svjedoÄenja nekih od tih ljudi, kako je rijeÄ o prevari, da su izrabljeni i izmanipulirani te da novac ne ide tamo gdje je reÄeno nego u neÄiji džep.
RijeÄ je izgleda o zaista malo ljepÅ¡em obliku proÅ¡nje, gdje se nažalost manipulira i nekim komu to ne bi bilo ni na kraj pameti.
Jer budimo iskreni većina će nas prije saslušati urednog, mirisnog i pristojnog studenta/studenticu volontera koji nas ubjeđuju kako baš tu ima smisla dati nešto sitno novca, nego neuredno i musavo romsko dijete ili staricu.
Vana
I ja sam bila u napasti da podijelim, a onda sam vidila sebe koja je upravo ovo par puta uradila i imam osjecaj da ne bi bila vise ja…a naravno, prvi razlog je postovanje zelja autora teksta ….malo nas je, al nas ima :-))))
deep
Svaka Äast za napisani text!