Sada smo u nezavidnoj situaciji. Imamo nekoliko milenija vjerovanja u fenomen pa ne čudi da je istraživanje iz 1995. godine otkrilo da 81% psihoterapeuta vjeruje da puni Mjesec utječe na ponašanje ljudi. Studija provedena deset godina kasnije pokazala je da 69% medicinskih sestara vjeruje da više ljudi dolazi u bolnice za punog Mjeseca. O Hollywoodu ne moramo ni pričati.

A sada na istraživanja onoga što se stvarno događa:

• Više oko 100 studija je istraživalo ovaj fenomen.
• 1985. godine analiza svih dostupnih istraživanja nije pronašla dokaze da pun Mjesec ima veze s bilo čime
• Jedna studija je uspješno povezala pun Mjesec s više prometnih nesreća. U periodu studije pun Mjesec se češće događao vikendom, kada je promet gušći.
• Studija iz 1994. se bavila vezom s porodima. Neuspješno.
• Studija iz 1997. se bavila vezom sa samoubojstvima. Neuspješno.
• Studija iz 2000. se bavila vezom s ujedima pasa. Neuspješno.
• Studija iz 2005. se bavila vezom s porastom pacijenata u psihijatrijskim ustanovama. Neuspješno.
• Studija iz 2007. se bavila vezom sa srčanim udarima. Naravno, neuspješno.

Zašto onda vjerujemo u to? Objašnjenje je iznenađujuće jednostavno. Nakon nekoliko milenija ponavljanja te priče, čim vidimo da nam se s neba smiješi žuti sir, naćulimo uši i otvorimo oči. Bolje čujemo zvuk sirena, pozornije čitamo crnu kroniku (Sin zatukao oca Milana i kravu Šarulju tupom sjekirom) i osjetljiviji smo na provokacije. Neki od nas možda i iskoriste tu priliku da bližnjima kažu što misle o njima uz popratnu ispriku “ma pusti me, lupila me Luna”.

Ako u nešto vjerujemo, skloni smo pratiti događaje koji to dokazuju i previdjeti one koji to opovrgavaju. Bilo bi divno kada bi se zlo događalo samo jednom mjesečno.

Svi podaci su iz knjige 50 Great Myths of Popular Psychology: Shattering Widespread Misconceptions about Human Behavior
.

1. Direktno suočavanje – razgovor s osumnjičenikom u kojem se objašnjavaju dokazi koji vode do njega. Osobi pod istragom se nudi prilika da objasni što je dovelo do kaznenog djela.
2. Prebacivanje krivnje – okrivljavanje neke druge osobe ili vanjskih okolnosti za zločin. Istražitelj mijenja priču prema reakcijama osumnjičenog u potrazi za scenarijem na kojeg osumnjičenik najbolje reagira.
3. Nikada ne dopustiti da osumnjičenik poriče krivnju – što češće okrivljeni ima priliku reći “nisam to učinio”, teže ga je navesti na priznanje.
4. Zaobilaženje prigovora – U ovoj fazi osumnjičeni daje razlog zašto je ili nije počinio zločin. Ovo treba iskoristiti da bi se približili priznanju. Na primjer, ako osumnjičeni kaže da ne bi nikada počinio silovanje jer mu je sestra bila silovana, istražitelj će reći kako je jasno da poštuje žene i da je zločin bio iznimka izvan njegove kontrole.
5. Produbljivanje kontakta s osumnjičenim – počinitelj bi do sada trebao biti frustriran i nesiguran. Ispitivač se pretvara da mu je saveznik u ovoj situaciji i to potvrđuje prijateljskim ponašanjem i govorom tijela.
6. Osumničeni gubi odlučnost – ako govor tijela počinitelja označava popuštanje ili predaju (glava u rukama, laktovi na koljenima, spuštena ramena), istražitelj iskorištava priliku i počinitelja vodi prema priznanju. U slučaju da osumnjičeni zaplače, istražitelj će mu reći kako to smatra priznanjem krivnje.
7. Ponuda alternativa – Ispitivač nudi dva različita motiva od kojih je jedan socijalno prihvatljiviji (“zločin iz strasti”), a drugi je moralno odbojan (“ubio si je zbog novca”). Detektiv pojačava kontrast između dvije opcije dok osumnjičeni ne označi onu koja mu je prihvatljivija.
8. Uvođenje osumnjičenog u razgovor – ispitivač osumnjičenog ohrabruje na razgovor o zločinu i dovodi nove svjedoke u sobu. Priznavanje novoj osobi pojačava razinu stresa i požuruje priznanje te navodi počinitelja na odabir socijalno prihvatljivije opcije, što ga prisiljava da priznanje smatra gotovim.
9. Priznanje – završni korak je sam čin priznanja, bilo to pismeno ili putem video snimke. Osumnjičeni potvrđuje da je priznanje dragovoljno i potpisuje izjavu pred svjedocima.

Reidova tehnika je kontroverzna jer su psihološki koraci koji dovode do priznanja toliko učinkoviti da mogu dovesti do priznavanja zločina koje osumnjičeni nije počinio. Zbog toga se ta metoda u Velikoj Britaniji ne smije primjenjivati na maloljetnicima zbog velike šanse da će doći do lažnih priznanja.

Kako bilo, Reidova tehnika djeluje i sada ćete lakše razumijeti što se događa u TV serijama, a njeno poznavanje će vam dobro doći i ako završite u policijskoj stanici. Naravno, nevini.