Sada smo u nezavidnoj situaciji. Imamo nekoliko milenija vjerovanja u fenomen pa ne čudi da je istraživanje iz 1995. godine otkrilo da 81% psihoterapeuta vjeruje da puni Mjesec utječe na ponašanje ljudi. Studija provedena deset godina kasnije pokazala je da 69% medicinskih sestara vjeruje da više ljudi dolazi u bolnice za punog Mjeseca. O Hollywoodu ne moramo ni pričati.

A sada na istraživanja onoga što se stvarno događa:

• Više oko 100 studija je istraživalo ovaj fenomen.
• 1985. godine analiza svih dostupnih istraživanja nije pronašla dokaze da pun Mjesec ima veze s bilo čime
• Jedna studija je uspješno povezala pun Mjesec s više prometnih nesreća. U periodu studije pun Mjesec se češće događao vikendom, kada je promet gušći.
• Studija iz 1994. se bavila vezom s porodima. Neuspješno.
• Studija iz 1997. se bavila vezom sa samoubojstvima. Neuspješno.
• Studija iz 2000. se bavila vezom s ujedima pasa. Neuspješno.
• Studija iz 2005. se bavila vezom s porastom pacijenata u psihijatrijskim ustanovama. Neuspješno.
• Studija iz 2007. se bavila vezom sa srčanim udarima. Naravno, neuspješno.

Zašto onda vjerujemo u to? Objašnjenje je iznenađujuće jednostavno. Nakon nekoliko milenija ponavljanja te priče, čim vidimo da nam se s neba smiješi žuti sir, naćulimo uši i otvorimo oči. Bolje čujemo zvuk sirena, pozornije čitamo crnu kroniku (Sin zatukao oca Milana i kravu Šarulju tupom sjekirom) i osjetljiviji smo na provokacije. Neki od nas možda i iskoriste tu priliku da bližnjima kažu što misle o njima uz popratnu ispriku “ma pusti me, lupila me Luna”.

Ako u nešto vjerujemo, skloni smo pratiti događaje koji to dokazuju i previdjeti one koji to opovrgavaju. Bilo bi divno kada bi se zlo događalo samo jednom mjesečno.

Svi podaci su iz knjige 50 Great Myths of Popular Psychology: Shattering Widespread Misconceptions about Human Behavior
.