Torpedo kao beba u maternici

Izložba je, vrijedi napomenuti, izvrsno pripremljena zahvaljujući velikom trudu entuzijasta. Problem je u tome što se koncentrira samo na impresivna tehnička dostignuća riječkih inženjera. Ali možemo li biografiju Adolfa Hitlera napisati tako da se bavimo isključivo njegovim pjevanjem u zboru, ljubavi prema umjetnosti i vegetarijanstvom iz sućuti prema životinjama? Naravno da ne možemo – i zato ne možemo pjevati ode tehničkoj genijalnosti torpeda bez da spomenemo njegovo smrtonosno nasljeđe.

Prvi prototip torpeda proizveden je još 1864., ali u to je vrijeme bio praktički neupotrebljiv. Zato se prva velika žrtva podmornica dogodila na početku 1. svjetskog rata. Engleski putnički brod Lusitania služio je za brzi prijevoz putnika od Engleske do Sjedinjenih Država dok ga 1915. godine u blizini irske obale nije potopila njemačka podmornica. Lusitania je potonula izuzetno brzo, u manje od dvadeset minuta, pa je gubitak ljudskih života bio velik. Poginulo je 1200 od 2000 putnika.

U 2. svjetskom ratu, njemačke podmornice specijalizirale su se za napadanje trgovačkih konvoja koje su potapale bez milosti. Brodovi su noću bili neznatno sigurniji. Naime, ako bi podmornice primijetile jedan brod, one bi ga torpedirale. Uz malo loše sreće, brod ne bi odmah potonuo već bi se zapalio. Tada bi njegov plamen osvijetlio ostale brodove u konvoju pa bi podmornice kao morski psi uništile i preostale brodove.

Pošto je Njemačka izgubila 2. svjetski rat, njihove podmornice sada pamtimo po posebnoj brutalnosti. Ali nisu samo Nijemci torpedirali nedužne mete. Samo od 1943. godine nadalje, Amerikanci su potopili gotovo 1300 japanskih trgovačkih brodova.

Osim toga, savezničke podmornice su, ne znajući da se u njima prevoze ratni zarobljenici, potopile niz japanskih transportnih brodova. U tim je napadima stradalo 21,000 ljudi. Najstrašniji slučaj bio je kada je britanska podmornica potopila transportni brod Junyō Maru i izazvala smrt 5000 javanskih robova i savezničkih zarobljenika.

Izložba obiluje falusnom simbolikom

Izložba “Riječki torpedo-prvi na svijetu” posveta je oružju za masovno ubijanje kojim građani Rijeke nikako ne bi trebali ponosni. Ali Riječani ipak mogu mirno spavati jer ovaj grad nije imao puno veze s tim izumom. Torpedo je djelo potomka Dubrovkinje i Porečanina, Giovannija Luppisa, Engleza Roberta Whiteheada, a sve to pod sponzorstvom Austro-Ugarske monarhije.

Zato, najdraža Rijeko, nađi nešto drugo čime ćeš se ponositi.

Pustimo sa strane propagandu i pogledajmo koje su stvarne lekcije koje nas može naučiti taj tužni događaj od prije 15 godina.

Suveniri rata (Lincolnian/Flickr)

Hrvatska je u ratu izgubila

Hrvatska je u Domovinskom ratu pobijedila samo u smislu da je zadržala prijašnje granice i suverenitet na svom teritoriju. Stvarni rezultati rata su izmučeni veterani, silovanja, nestali ljudi, Hrvati raseljeni u druge dijelove države i inozemstvo, Srbi koji se još uvijek ne mogu vratiti svojim domovima i užasna ekonomska situacija.

Uzmimo još u obzir da niti jedan od tih mudrih analitičara ne može dati pametan razlog zašto smo uopće ratovali. Početkom rata se bivša država raspala na 6 dijelova, a dvadeset godina kasnije se, doduše stidljivo, počinje govoriti o regionalnoj suradnji. Jugoslavija je mrtva, živjela regionalna suradnja balkanskih država!

Političari su jedini dobitnici

Narod već dvadeset godina živi u bijedi. Jedine poruke koje slušamo se vrte oko potrebe za odricanjem, žrtvama i strpljenjem. Usput se zamrzava plaće, smanjuje penzije, ukida zdravstveno osiguranje i prijeti još težom situacijom. Pritom nema baš nikakvih pomaka u kvaliteti života, a za to ih se kazni na izborima.

Ali ni onda nije kraj! Kako se promijeni garnitura na vlasti, za sve probleme okrivljuje se grijehe prošle vlasti i naslijeđeno teško stanje. Kako bi nas, obične ljude, šefovi gledali kada bi im rekli da ne možemo obavljati svoj posao jer ga je onaj prije nas loše radio?

Proslava godišnjice Oluje je manipulacija

Branitelji su u užasnom položaju. Mnogi pate od PTSP-a. Imaju poteškoća s nalaženjem posla i prilagođavanjem društvu koje ih je odbacilo i zaboravilo. Civili ih ne mogu razumijeti, a vlasti ih smatraju teretom i neugodnim podsjetnikom na rat.

Proslave raznih ratnih godišnjica samo su prilika da se privremeno pokrpa situaciju. Ako jednom godišnje odamo počast braniteljima, oni će biti malo mirniji. To je nešto kao proslava Dana žena, kada muškarci ženama kuhaju ručak, donose cvijeće i čiste kuću. Branitelji, kao i žene, imaju taj svoj jedan dan u godini. Ostatak vremena krpaju kraj s krajem, sanjaju užasne snove i nose se s nepravdom društva koje su svojom krvlju izgradili.

Ratni zločini su nebitni

Roditeljima i članovima obitelji žrtava ratnog terora teško je reći da su ratni zločini nebitni… ali jesu. Najmilije im nitko neće vratiti, a suđenja odgovornima će se pokretati tek kada to bude potrebno za svrhe dnevne politike. Onda neće biti dokaza, svjedoke će se zastrašivati i sve će se razvlačiti godinama.

Kada se dogodi neka velika poslovna ili politička afera, odjednom će se otkriti novi dokazi o ratnim zločinima. Oni će poslužiti dovoljno dugo da se zataška ona prava afera i onda će pasti u zaborav. Rodbina i prijatelji žrtava će svaki taj put ponovno proživljavati traume, ali oni su tek kolateralne žrtve sistema.

Koji je smisao, poruka, zaključak? Smisla nema, a mogu vam ponuditi samo mali savjet za lakši život. Kada na TV programu vidite proslavu Oluje, prebacite na kanal sa španjolskim sapunicama.

slika: amyhuffaker/Flickr

1. Država A otkrije da država B ima vrijedne resurse. Alternativni balkanski scenarij: država A otkrije da odmah do nje žive ljudi koji se križaju na drugačiji način.
2. Država A se naljuti i proglasi rat državi B.
3. Države A i B naizmjenično tamane civile suprotne strane.
4. Rat završava.
5. Kada se promijeni generacija političara, državnici obje strane klanjaju se kostima nekadašnjih protivnika.
6. Nakon pauze za kavu proces se ponavlja.

Čemu nas onda uči povijest osim da će u svakoj generaciji neki klati, a neki biti zaklani (ovisno o afinitetima i sreći)? Umjesto da političari na masovnim grobljima i stratištima slažu sumorne face, bilo bi puno korisnije da krenu dalje i pobrinu se da buduće generacije ne moraju patiti.