Zahvaljujući TV programu koji je preplavljen raznim detektivskim serijama, većina gledatelja je vidjela kako izgleda tipično hollywoodsko policijsko ispitivanje. U pojednostavljenom prikazu ispitivanja osumnjičenog ne može se jasno raspoznati da ono ima strukturu. Tu strukturu, koja se sastoji od devet koraka, zovemo Reidova tehnika po autoru Johnu E. Reidu.

  1. Direktno suočavanje – razgovor s osumnjičenikom u kojem se predstavljaju dokazi koji vode do njega. Osobi pod istragom se nudi prilika da objasni što je dovelo do kaznenog djela.
  2. Prebacivanje krivnje – okrivljavanje neke druge osobe ili vanjskih okolnosti za zločin. Istražitelj mijenja priču prema reakcijama osumnjičenog u potrazi za scenarijem na kojeg osumnjičenik najbolje reagira.
  3. Nikada ne dopustiti da osumnjičenik poriče krivnju – što češće okrivljeni ima priliku reći “nisam to učinio”, teže ga je navesti na priznanje.
  4. Zaobilaženje prigovora – U ovoj fazi osumnjičeni daje razlog zašto je ili nije počinio zločin. Ovo treba iskoristiti da bi se približili priznanju. Na primjer, ako kaže da ne bi nikada počinio silovanje jer mu je sestra bila silovana, istražitelj će reći kako je jasno da poštuje žene i da je zločin bio iznimka izvan njegove kontrole.
  5. Produbljivanje kontakta – počinitelj bi do sada trebao biti frustriran i nesiguran. Ispitivač se pretvara da mu je saveznik u ovoj situaciji i to potvrđuje prijateljskim ponašanjem i govorom tijela.
  6. Osumnjičeni gubi odlučnost – ako govor tijela počinitelja označava popuštanje ili predaju (glava u rukama, laktovi na koljenima, spuštena ramena), istražitelj iskorištava priliku i počinitelja vodi prema priznanju. U slučaju da osumnjičeni zaplače, istražitelj će mu reći kako to smatra priznanjem krivnje.
  7. Ponuda alternativa – Ispitivač nudi dva različita motiva od kojih je jedan socijalno prihvatljiviji (“zločin iz strasti”), a drugi je moralno odbojan (“ubio si je zbog novca”). Detektiv pojačava kontrast između dvije opcije dok osumnjičeni ne označi onu koja mu je prihvatljivija.
  8. Uvođenje osumnjičenog u razgovor – ispitivač ga ohrabruje na razgovor o zločinu i dovodi nove svjedoke u sobu. Pojava nove osobe pojačava razinu stresa i požuruje priznanje te navodi počinitelja na odabir socijalno prihvatljivije opcije, što ga prisiljava da priznanje smatra gotovim.
  9. Priznanje – završni korak je sam čin priznanja, bilo to pismeno ili putem video snimke. Osumnjičeni potvrđuje da je priznanje dragovoljno i potpisuje izjavu pred svjedocima.

Reidova tehnika je kontroverzna jer su psihološki koraci koji dovode do priznanja toliko učinkoviti da mogu dovesti do priznavanja zločina koje osumnjičeni nije počinio.

Zbog toga se ta metoda u Velikoj Britaniji ne smije primjenjivati na maloljetnicima zbog velike šanse da će doći do lažnih priznanja.

Kako bilo, Reidova tehnika djeluje i sada ćete lakše razumijeti što se događa u TV serijama, a njeno poznavanje će vam dobro doći i ako završite u policijskoj stanici.

Naravno, nevini.