Ratni veterani od slave do poniženja

Veterani Domovinskog rata s vremenom postaju sve glasniji. Čini se kao da se svakog tjedna barem jedna udruga veterana oglasi povodom nekog događaja. Osjećaju se kao da ih je izdala vlast i izoliralo društvo i, nažalost, u pravu su.

Ali ima jedna stvar koju im nisu rekli kada su se dobrovoljno javljali da bi branili domovinu. Izdaja je dio paketa koji su dobili prvog dana rata, a domovini je najdraži vojnik koji ne preživi.

Ali nisu samo naÅ¡i veterani na marginama druÅ¡tva. Moj prvi susret s ratnim veteranom je, paradoksalno, bio u Americi. 2000. godine radio sam kao Å¡ljaker u tvornici plastike u Indiani i tamo sam upoznao tipa koji je radio na stroju do mene. Bio je u tridesetim godinama i imao je prosijedu kosu. Pažnju mi je privuklo Å¡to nije bio ujednačeno sijed, već je imao tamnu kosu sa sijedim “otocima”.

Pitao sam ga zašto tako izgleda pa mi je pričao o tome kako je bio 1991. godine u Zaljevskom ratu i tamo je osijedio od posljedica otrovnog oružja koje američka vojska, naravno, nije koristila. Naša tadašnja plaća bila je skromnih 7 dolara na sat, a već na prvom sljedećem poslu, kao socijalni radnik najnižeg ranga, zarađivao sam dvostruko više. Posljednjih nekoliko godina imao sam čast upoznati i niz hrvatskih ratnih veterana i od njih sam slušao slične priče.

Argentinski pisac Jose Narosky rekao je da u ratu nema vojnika koji nisu ranjeni. Zaboravio je dodati i da u miru nema vojnika koji nisu izdani.

Odmah nakon rata oni su, naravno, heroji. TapÅ¡u ih po ramenima i daju im prednost u zapoÅ¡ljavanju. Dobijaju i “nagrade” kao Å¡to su povoljni krediti za aute i ne shvaćaju da mogućnost troÅ¡enja para nije nagrada nego navlakuÅ¡a. Ipak, sve se čini u redu, ali to je tek varka.

Taj period je vrijeme tranzicije u kojem je važno da se branitelji osjećaju dobro, da je njihova žrtva imala smisla, da su cijenjeni graÄ‘ani. Kako bi to izgledalo da mnoÅ¡tvu veterana tek izaÅ¡lih iz užasa hladno kažete: “Hvala, dečki, a sada nestanite”? Bilo bi klanja! Zato treba ići oprezno, pričekati da se malo smire i vrate oružje. Mogu zadržati jednu ručnu bombu, za vlastite potrebe.

Kada se stvari smire, kreće druga faza – poniženje. Beneficije su sve manje, postepeno u ljudima nastaje uznemirujući osjećaj da je njihova žrtva drugima, u stvari, neugodna.

To je normalno. Tko može razumijeti veterana? Civil? Oni koji izbjegli rat sretni su što je tako. Užasne priče branitelja kod civila mogu samo stvarati grižnju savjesti jer je teško zamisliti kako to izgleda kad ti granata raznese nekoga do tebe.

Heroji će reći da su se borili za dobrobit novih generacija. Hrvatska djeca koja su se rodila u ratnim godinama danas su punoljetni ljudi. Ne pamte rat, ali znaju Å¡to znači živjeti u siromaÅ¡tvu, bijedi i socijalnoj nepravdi. Vide bogataÅ¡e za koje se priča da su prije rata bili džeparoÅ¡i, političare za koje se zna da su za vrijeme rata iz sporta ubijali civile i gledaju u sivo, nepregledno more sirotinje. Ratniku koji im pokuÅ¡ava objasniti da se borio za njih oni odgovaraju: “Za ovo? Bolje da si ostao kod kuće!”

Danas smo u trećoj fazi, dobu manipulacije. Braniteljima se serviraju lažni skandali da bi ih se lakše kontroliralo: protesti protiv suđenja Merčepu, koncerta četničke nevjeste Cece, a povremeno se izvlači i prašnjavo strašilo komunizma.

Mnogi to ne mogu izdržati pa iskoriste onu jednu bombu koju nisu vratili. Američki SOS telefon za veterane je od 2007. godine primio 85,000 poziva. Tako je spriječeno 2,100 samoubojstava.

Domovini nije stalo do bivÅ¡ih ratnika. To joj je u krvi. Ona poput psihički poremećenih roditelja, opsjednutih samo svojim potrebama, vapi: “Ne pitaj Å¡to domovina može učiniti za tebe, već ono Å¡to ti možeÅ¡ za nju”. A je li ona ikada učinila neÅ¡to dobro za svoje graÄ‘ane?