Ljudski štit kao marketinški trik

Kako je moguće da medijski marketing trivijalan događaj pretvori u senzaciju, a važan događaj marginalizira? Nije naročito teško. Potrebno je samo pažljivo birati riječi, a mašta i predrasude javnosti odradit će ostatak posla. Pogledajmo tri nedavna događaja u Egiptu.

ÄŒinjenice

31.12.2010. godine, za vrijeme mise uoči Nove godine, ispred pravoslavne crkve u Aleksandriji eksplodirala je autobomba. Bombaš samoubojica svojim je sumanutim činom ubio 21 osobu, a 70 ranio. Predsjednik Mubarak pozvao je kršćane i muslimane na toleranciju i zajedničku osudu fundamentalističkog terorizma.

Tjedan dana kasnije, na pravoslavni Božić, tisuće muslimana pojavile su se na kršćanskim misama. Tako su pokazali solidarnost i djelovali kao simbolički živi štit.

Prije nekoliko dana kršćani su dobili priliku uzvratiti činom dobre volje. Za vrijeme protesta protiv Mubarakovog režima spojili su ruke i stvorili štit između građana i policije. Fotografija zajedništva kršćana i muslimana obišla je svijet i zagrijala srca ljudi koji vjeruju u dobrotu i zajedništvo.

Trikovi

Vratimo se na početak. Ubijanje kršćana je još jedan bolesni čin islamističkih terorista koje na Zapadu od milja nazivamo muslimanima. Takav događaj sigurno će biti popraćen u medijima jer se dobro uklapa u zapadnu propagandu. On dokazuje da al-Qaeda nikako ne miruje te da treba poslati još više vojnika koji će u pustošima Afganistana tenkovima gaziti sirotinju i raketirati deve.

Tjedan dana kasnije muslimani štite kršćane. Za te kršćane obavezno se napomene da nisu bilo koji kršćani. Odmah saznajemo da su pravoslavci! Pravoslavce, primjerice, Hrvati drže kršćanima nižeg reda. Zato ispada da su Muslimani štitili tamo neku kršćansku sektu. Humano u svakom slučaju, ali no big deal.

Na kraju dolazimo do kršćanskog ljudskog Å¡tita oko muslimana u molitvi. Slika je obiÅ¡la svijet. Pravoslavci su se u nekoliko tjedana opet preobrazili u kršćane. Gdje su bili fotografi kada su “islamistički teroristi” Å¡titili “prljave pravoslavce”? Je li uopće bio potreban kršćanski Å¡tit izmeÄ‘u muslimana koji se mole i muslimana s pendrekom u ruci?

Naravno da nije. Ali pustimo sad to i uživajmo u rijetkom trenutku vjerskog jedinstva.