Vrag je donio šalu

Nick Vujicic u Rijeci: gnjilo zrno utjehe za očajne

Australski motivacijski govornik Nick Vujicic nedavno je posjetio Hrvatsku. Na predavanjima u Zagrebu i Rijeci oduševio je i nadahnuo publiku željnu utjehe i nade u bolje sutra. Zanimalo me kako će to izgledati pa sam se te večeri uputio u sportsku dvoranu Zamet, prepunu vjernika i znatiželjnika.

Do tada nisam znao puno o njemu. Znao sam da je rođen bez ruku i nogu, da se pokušao ubiti u desetoj godini te da je nekako našao smisao života. Sada mu je životna misija širiti poruku nade i smisla. Očekivao sam prosječnog motivacijskog govornika koji niže poticajne fraze, ali Vujicic nije ni blizu toga. Preciznije, neusporedivo je gori i otrovniji nego što sam mogao zamisliti.

Nick Vujicic u Rijeci
Na pozornici njegov hendikep primjećujemo u prvih nekoliko sekundi jer, zbog svog izgleda i načina kretanja, podsjeća na uspravnu gusjenicu. Ali već nakon nekoliko minuta jasno je da pred nama stoji vješt, duhovit i beskrajno šarmantan govornik koji će većinu prisutnih u sat vremena predavanja uvjeriti da im je život sasvim lijep.

Ali ako zanemarimo šarm i savršeno izglancane komunikacijske vještine, ostaje nam samo jedan običan guru. Naime, ako želite raditi kao motivacijski govornik, vi morate imati tužnu priču po principu “počeo sam jadan i bijedan (kao i vi), došao sam do spoznaje, sada sam uspješan i reći ću vam kako i vi to možete”.

Američki megapopularni guru Tony Robbins, jedan od najbogatijih motivacijskih govornika, voli pričati kako su ga na pragu punoljetnosti roditelji izbacili iz kuće. Sljedećih nekoliko godina životario je na rubu egzistencije u unajmljenom stanu u Kaliforniji, a sada je milijunaš.

Vujiciceva priča je slična. Rodio se kao invalid, djeca su ga zadirkivala u školi i osjećao se bijedno. Do desete godine pokušao se ubiti tri puta, a tada je pomislio koliko će njegovi roditelji patiti ako se ubije pa je odlučio naći smisao u životu.

Unatoč toj, za mnoge nepremostivoj, prepreci, postao je vješti motivacijski govornik. Problem je upravo u toj riječi unatoč. Njemu manjak udova nije bio prepreka u karijeri, već mu je dao ono što ga, grubo marketinški rečeno, izdvaja od gomile banalnih muljatora. Život bez udova mu u struci motivacijskog propovjednika daje toliko veliku prednost u odnosu na bilo koga drugog, da u tom kontekstu ne možemo govoriti o hendikepu. Ne želim podcijeniti ogroman trud i ambiciju koju je uložio u svoju karijeru, samo kažem da bi meni – koji sam odrastao bez trauma i završio dva fakulteta u inozemstvu – bilo praktički nemoguće raditi to što on radi. Jednostavno nemam dovoljno čemera da bih bio uvjerljiv.

A to što radi u svakom trenutku naglašava njegov hendikep. U nastupu je dinamičan i živahan, kreće se, skakuće, priča viceve na svoj račun (“kada je hladno, često kažem da su mi promrzle ruke”, “upravo sam prekrižio ruke, ali to ne možete vidjeti”) i vješto kombinira priče o svojoj nevolji s poukama zašto prihvatiti Boga kao spaasitelja. Jedan dio predavanja čak je odradio ležeći na trbuhu, kako bi u trenutku kada kaže da je kroz Boga sve moguće naslonio glavu na Bibliju i pomoću nje se pridigao u uspravan položaj.

Tada sam bio potpuno siguran da nas sve vuče za nos.

A onda je počeo pričati o Indiji, zemlji koja mu je “promijenila život”. Tamo je posjetio četiri javne kuće i razgovarao sa šestotinjak prostitutki koje su prodane u roblje. U javnim kućama uvjeti su bili zastrašujući – ropstvo, prostitucija, ogromni štakori. U četvrtoj javnoj kući susreo je 85-godišnju staricu koja je sjedila na podu. Sjeo je do nje, primijetivši na zidu slike njenih bogova. Kroz prevoditelja počeo joj je govoriti o Isusu, kada je u sobu upala njena sestra i napala ga: “Moja sestra nije četiri godine izašla iz kuće! Ako je Isus stvaran, pomozi joj da ustane!”

Nick je shvatio da se radi o ozbiljnom problemu i počeo se moliti za staricu. Nakon desetak minuta ona se ustala, izliječena. Hodala je bez problema, čak i skakutala. Kasnije je saznao da je ta starica odgovorna za otvaranje 150 javnih kuća i nevolje tisuća žena. Zaključio je da je bila daleko od Boga, a on je svejedno došao k njoj, kao što će doći bilo kome tko se otvori prema njemu.

Tu već vidimo da je Vujicic, dijete srpskih roditelja, vrlo dobro usvojio zapadnjački kulturni imperijalizam. Sa svojom svitom otišao je u zemlju trećeg svijeta, posjetio ljude koji žive u užasu, s prijezirom frknuo na njihova božanstva i ženi koja sjedi u blatu i smradu dilao svoju religiju. Blaženo nesvjesan svoje bahatosti, ženu je osudio bez da se potrudio saznati zašto je to učinila i kakav je bio njen život. Da je stvarno bila toliko oličenje bezbožnosti i zla, sigurno ne bi u blatu čekala velikog izbavitelja Nicka Vujicica, Univerzalnog Ambasadora Svega Što Je Moralno.

On je samo mlažnjakom dolepršao u Indiju, prikupio pričice i sada ih priča nama s isključivim ciljem da ilustrira:

  1. Kako je on sasvim kul tip,
  2. Bog pomaže svima koji ga prihvate, pa čak i onima koji su gadno zgriješili,
  3. Kako u Hrvatskoj ipak nije toliko loše jer imamo sve udove i nismo robovi okruženi mutiranim štakorima.

Ironija cijele priče je što su ti jadnici osuđeni na ropstvo i prostituciju, a ljudi kao što je Nick Vujicic ponovno ih iskorištavaju i prostituiraju korištenjem njihovih užasa kao tople, humane anegdote za svoj probitak.

Nakon toga govorio je o glavnom uzroku patnje na svijetu: žudnji. On je žudio za rukama i nogama i to ga je ispunjavalo užasom. Mi u publici, vlasnici kompleta zdravih udova, žudimo za drugim stvarima i to nas održava u trajnom stanju anksioznosti i stresa. I sad dolazimo do njegovih glavnih poruka: sutra će biti bolje, Bog voli Hrvatsku i samo mu se trebamo prepustiti. Ta rezigniranost, pokornost i bespogovorno potčinjavanje autoritetu najgori je dio njegove filozofije jer taj princip “prepusti se i vjeruj u Svevišnjeg” idealno odgovara šefovima svih država svijeta. Ne čudi što su ga rado primili mnogi predsjednici i parlamentarci.

Da bismo bolje razumijeli o čemu se ovdje radi, usporedimo Vujicica – koji se hvali da je za njega čula milijarda ljudi – s Martinom Lutherom Kingom, također vjernikom, propovjednikom i motivacijskim govornikom. King je, osim propovijedanja, bio i gorljivi aktivist. Crnce je poticao da se bore protiv vlasti koja ih je ugnjetavala i uskraćivala im osnovna ljudska prava. Zbog svog angažmana na kraju je i dobio metak. Zašto Nick Vujicic nije svoju zgroženost životnim uvjetima ropkinja/prostitutki odveo korak dalje? Zašto nije postavio pitanje kako to indijske vlasti mogu tolerirati ropstvo u 21. stoljeću?

Ali nije samo iskoristio Indiju: osvrnuo se i na Siriju, državu u kojoj “djeca plaču, nema hrane, nema mlijeka, nema pokrivača…” Time lijepo igra na emotivnu žicu jer je Sirija čist slučaj – bez obzira što mislili o sirijskoj političkoj situaciji, svatko normalan suosjeća s patnjom djece. Ipak, još je važnije nešto drugo: to što u sadašnjem trenutku u Hrvatskoj nema patnje usporedive s Bliskim istokom. Zato nema bojazni da će publika početi zbrajati dva i dva pa zaključiti da bi mogli malo tražiti svoja prava na ulici.

Uzmimo za usporedbu nama bliže slučajeve masovnih prosvjeda u Španjolskoj i Grčkoj, gdje se ljudi poput nas na ulicama bore za svoja prava. Kada bi Vujicic svoje poente ilustrirao takvim primjerima, svi mi koji smo s osmijehom na licu sjedili u publici odjednom bi se sjetili svih afera, skandala i užasa koji obilježavaju našu svakodnevnicu posljednjih dvadesetak godina. Tada bi Nickove poruke nade i strpljenja, “jer Bog će nama i našoj djeci osigurati bolje sutra” možda bile popraćene i ponekim “fuck you” ili “asshole, go home”.

Ipak, šlag na torti dolazi kada ničim izazvan otvori pitanje braka. U kratkom uvodu kaže da ideju o prvom seksu nakon vjenčanja smatramo zastarjelom, ali da je istina drugačija. Tvrdi da je Bog stvorio seks za brak jer sve što je dobro dolazi od Boga, a on u Bibliji kaže: “prvo brak, onda seks”. Zatim objašnjava da seks prije braka nikada nije bolji nego s osobom koju volimo i s kojom ćemo provesti ostatak života. Seks prije braka, kaže Nick, poput je jeftine imitacije skupog sata: djeluje dobro, ali nije autentičan i toga smo uvijek svjesni.

Odakle našem guruu tako bogato iskustvo? Iz takvih riječi možemo samo zamisliti da je povalio pola svijeta, triput se liječio od sifilisa i rješavao se ovisnosti o seksu uz Michaela Douglasa. Nevjerojatno ali istinito, njegovo znanje je teoretsko: bez problema priznaje da je ostao djevac do braka! Kako onda može znati da je takav seks loš ako ga nije probao? Kako može znati da će s osobom koju volimo i s kojom želimo živjeti dok nas smrt ili dosada ne rastave biti fantastičan tek po potpisivanju ugovora? Pročitao je u knjizi.

Ali publici je bilo dovoljno čuti nasmiješenog čovjeka bez udova kako govori da drugdje ljudi imaju većih problema. I dobro su se zabavili. Red pjesme, red predavanja, molitva za kraj i onaj nezaboravni osjećaj da imaju snage i volje za promijeniti svoju mučnu rutinu. Ali kao i uvijek, iskra motivacije trajat će nekoliko dana, a onda po novu razonodu, novu inspiraciju.

Evo, već u listopadu u Rijeku nam stižu dva nova spektakla: Lord of The Dance i žensko hrvanje u čokoladi.

Ako želite čuti kako je zvučalo predavanje, na sljedećem linku možete ga poslušati u cijelosti.

Previous

Kako dobiti i sačuvati posao – proširenje ideje

Next

Otrovni prijatelji: kako ih prepoznati i pobijediti

40 Comments

  1. Ri_girl

    Sad mi je lakše. Već sam mislila da ću završiti na lomači zbog svojih komentara i stava o tom liku. Hvala ti.

  2. Marko

    TLDR
    Inace gomila gluposti…

  3. Anđelina

    Hedikep je postao komercijalan!?

  4. Anica

    Tipično hrvatski, popljuvajmo svakog tko nudi nešto novo! Ismijavajmo svakog tko je drugačiji! Da mi je vidjeti tebe bez udova! Barem ne bi pisao ovakve grozote!

    • On ne nudi nešto novo. Njegov proizvod nudi se već 2000 godina, a u 21. stoljeću podjednako je štetan kao i prvog dana.

      • Stanko

        Slavene, zašto ti kao katolik mrziš protestante? Oni imaju različito mišljenje od tebe, ali to ne znači da su svi oni zli i pokvareni.

        • Nisam katolik. 🙂 Vidio sam jedan snimak Vujicica na YouTube-u. Prije 5 godina držao je motivacijske govore o tome kako zarađuje novac nekretninama i burzovnim špekulacijama. Da je ostao na tome, izuzetno bih ga poštovao kao čovjeka koji je unatoč svom hendikepu našao smisao i put ka financijskoj neovisnosti.

          Ali kada mi dođe govoriti o “životu bez ograničenja” i u sklopu toga drobi o zlu seksa izvan braka, ne mogu ga shvaćati ozbiljno.

      • Stanko

        Slavene nisam znao da si ti šovinista. Razlika je biti protiv pojedinog svećenika, pastora, katehista ili nekog drugog vjerskog službenika koji je neprimjeren, a druga je stvar ovako popljuvati kršćanstvo kao vjeru. Ti ovdje nisi napao nekog popa niti instituciju crkve, nego samu vjeru. Da si ovo napisao o islamu, budizmu, hinduizmu… ispao bi notorni šovinista. Ali s obzirom da živimo u Hrvatskoj gdje su kršćani u većini onda se stvara percepcija da nisi šovinista jer ideš napadom na većinu, a ne na manjinu. Ljudi obićno percipiraju da ako se radi o većini onda većina nije ugrožena kao manjina. Tada tvoja izjava naizgled nije šovinizam, nego samo prdac kroz otvoreni prozor u mrklu noć. Ali suštinski je to ipak šovinizam. Vjerovanje u Isusa Krista kao Sina Božjeg je pravo svake osobe pa je neprimjereno da to ismijavaš. Trebaš ismijavati popa ili pastora, a ne ovako.

  5. Jelena

    Bez namere da išta reklamiram, evo još jednog dobrog teksta na tu temu: http://blog.b92.net/text/21100/Nik-Vujicic-i-domace-licemerje/

    Pun mi je više ku..fer i Nika i svih koji me deklarišu kao “zlu, jer kako zaboga mogu da mislim nešto loše o čoveku bez ruku i nogu, šta si ti postigla u životu bla bla bla…”. Ne mislim ja ništa loše o njemu, nego o tome šta on radi, kad vidim sve ovo ludilo koje se diglo oko njega blizu sam toga da pomislim da je hipnotisao čitave nacije. Uh, besna sam, mogla bih ovako još dugo. I da, možda bi se moglo napisati nešto i o toj njegovoj ženi, mnogo toga mi tu smrducka.

    • Nick masama daje dobar i jak antidepresiv. Kada im kažeš o čemu se tu stvarno radi, lijek nakratko prestane djelovati. Opet osjećaju onu staru nervozu pa je najlakše gristi kritičara.

    • Riječanka

      Nemoj da se sekiraš.Nikoga nije hipnotizirao.Ako mogu svakakve Karleuše, Sevke i ostali hipnotizirat naciju kako kažeš, čemu panika?Pa čovjek ne poziva ljude da se poubijaju i sl.?

  6. Ana

    Poznate je izreka da nam ništa ne može smetati na drugima, ako nam to zapravo ne smeta na nama samima. Previše trošenja vremena na bavljenje tuđim životima, kao način rješavanja svojih vlastitih ‘bubica’. 🙂

  7. mamlaz

    “Život bez udova mu u struci motivacijskog propovjednika daje toliko veliku prednost u odnosu na bilo koga drugog, da u tom kontekstu ne možemo govoriti o hendikepu.”

    Baš o tome sam razmišljao neki dan i reskirao da sam sebe proglasim bezdušnim. No pošto sam svoje stavove raspravio sa bližom okolinom vidio sam da smo tu negdje i da nisam usamljen u tom bezdušju.

    Imaš veliki plus za tekst.

    Enivej, primjetio sam da ljudi pored osoba sa invaliditetom dobivaju osjećaj neke krivice (valjda im je neugodno što su sami zdravi) pa me zanima odakle to potječe. Uvjeren sam da je taj osjećaj krivice pokretač da prosjaku invalidu dajemo češće novaca nego prosjaku vulgaris. (“Ovaj drugi bi mogao raditi da hoće, samo je lijen, a invalidni prosjak je po defaultu vrijedan ali ne može raditi zbog invaliditeta”)

    • Sve si rekao. Prosjak bez noge odmah ima opravdan razlog za prošnju. Moja iskustva s beskućnicima su drugačija: većina se ne bavi prošnjom, a “krivnja” za to stanje često pada na beskrupulozne poslodavce koji ih ne plaćaju pa izgube stan i posao.

      • koliko god te cijenio komentar ti je blago rečeno blesav. kome god ne pašu uvjeti ima pravo dati otkaz. ako godinu dana radi bez plaće i ugovora onda je glup ili je zaključio da mu se isplati riskirati i raditi for free jer je “nesposoban” naći nešto bolje.

        • Beskućnici koje sam upoznao uglavnom su radnici bez zanimanja. Počnu raditi u građevini i šef ih plati prvi mjesec ili dva. Tek onda, kad se navuku, počinje odugovlačenje i neplaćanje.

          U zdravoj državi nitko ne bi radio za gazdu koji ima tako kriminalan odnos prema radnicima. Jednostavno bi dali otkaz i našli nešto drugo. U situaciji kad imamo 300,000+ nezaposlenih, to nije tako lako. Pogotovo ako si nekakav zidar i jedina opcija ti je ići kod drugog kriminalca kojeg država sasvim normalno tolerira.

          To što oni nemaju kvalifikacije raditi nešto bolje ne bi trebao biti hendikep. Ne moraju svi biti obrazovani radnici jer uvijek netko mora popravljati ceste i odvoziti smeće. Zato, ako zbog svog obrazovanja imaju ograničene mogućnosti, to je u redu. Ali kada već rade, trebali bi i biti pošteno plaćeni, a to je odgovornost države.

          • dinoreic

            To je istina, to primjećujem i krugu kuće u mini marketima. Prosjek ostanka na poslu radnica je oko pola godine, gdje sam procijenio da valjda u tom periodu dobiju oko dve plaće max.

            Za radnike to je veliki problem i slažem se naravno, samo sam htio naglasiti da ako nisi primio plaću godinu dana što u RH nije rijetkost da to nije krivnja samo poslodavca nego tebe koji radiš i trebaš se zapitati zašto to radiš.

            Ako uspješno napadaš invalide bez udova koji zaluđuju mase, miljunaše u papučama i ostale, ne vidim problem reći radnicima da malo više misle na sebe i ne okrivljuju druge kada se i sami daju iskorištavati. Jedni ne mogu funkcionirati bez drugih, a ovaj blog je više usmjeren na te druge, tako da ne vidim problem.

          • Jednom prilikom radio sam za tipa koji mi je dugovao honorar. Rekao je da će me platiti u nekoliko rata i predložio da za to vrijeme i dalje radim za njega. Odbio sam ga jer sam znao što to znači i pomirio se s gubitkom tog novca.

            Drugima to nije lako. Imaju obitelji koje trebaju prehraniti i nemaju alternative pa u očaju prihvaćaju laž. Načelno se slažem da bi se radnici puno žešće trebali nastupiti protiv pokvarenih šefova (recimo ovako: http://www.bbc.co.uk/news/world-africa-19135435), ali o temi “zašto radimo protiv sebe” dala bi se napisati cijela knjiga.

            Tekst o taksistima ima nešto o tome:
            http://zlihologija.com/2010/12/prica-o-taksistima/

  8. gumy

    Nick nije uvjerio sve da je zivot lijep nego suprotno da je tezak ali da ima nade.Nick nije kriv sto ima tuznu pricu.Nije kriv sto je smisao zivota pronasao u krscanstvu.Nije kriv sto je iscjelio zenu u indiji,to je dobro djelo.Nick nije kriv za sve zlo u indiji,nije kriv sto nam je to ispricao.Po tome bi svatko tko isprica nekakav takav događaj bio u krivu jer se usudio pricati da je negdje losije nego u hr.Također njegova vjera u ‘svevisnjeg’ je nesto sto mnogi krscani djele.Ne znaci ako to podjeli s nama da je manipulator,krscanin ionako vec vjeruje u boga.Nick nije politicar koji moze promjeniti vlasti u indiji i siriji.I samim time sto prica o takvim uzasima tamo znaci da se ne slaze s onim sto se tamo događa.Nick je mnogima inspiracija ne kratkorocno vec uvjek kad ga se sjete ili vide u medijima a to ne moze biti lose koliko god nekome nick izgledao ‘lazan’.Nema potrebe napadati Nicka zato jer nije ostao ivalid bez nade u buducnost vec je pronasao smisao zivota u krscanstvu.

    • prolaznica

      Nick nije kriv za puno toga, slažem se. Kriv je za to što je dozvolio da se njime manipulira, kriv je za to što on sam manipulira ljudima i što je svoj hendikep pretvorio u industriju novca na kojemu zarađuje on i oni koji mu smišljaju govore.

      • Stanko

        Nisam baš shvatio poantu. Da li Nick propovjeda vjeru, tj. da li je on misionar koji sve to radi zvog vjerskih razloga ili on prodaje ulaznice za svoj seminar gdje ljudima obecava bolji život, napredak, uspjeh, bla, bla… pa na tome zarađuje grdne pare? Taj dio nisam skužio.

  9. brodarica

    Ono što je stvarno za poštovanje je da ste bili na Zametu pa tek onda prenijeli svoje mišljenje. To jedino ima smisla. S druge strane, postoje i drugačiji dojmovi i samo zato jer su dijametralno suprotni – nisu manje vrijedni ili i više od toga – potpuno krivi kao što sugerira Vaš tekst. U polemiku oko toga ne bih ulazila jer svatko, zaista svatko ima pravo na svoje. Motivacijski okviri danas su zaista različiti i, po mome mišljenju, o njima je nezahvalno suditi dok god donose i zrno “boljega” u ljudske živote, a za Nicka je gotovo nemoguće reći da je donio išta loše. Osobno, meni je većina stvari o kojima je pričao poznata – pogotovo dio o tom samoostvarenju koje na raspolaganju svima, nisam bila prefascinirana, ali nisam ostala niti ravnodušna, i to nema veze s njegovim hendikepom, međutim, znam ljude koje je zaista dotaknuo i potaknuo na razmišljanje…primjer:u mom je društvu bio jedan dečko koji je tjednima prije bio na rubu očaja – da ne iznosim detalje o situaciji – uglavnom – životna situacija u kojoj je već pričao o bijegu, samoubojstvu (nitko ne može poreći da ljudi u životu dođu i u takve, iznenadne situacije u kojima se jednostavno teže snalaze od drugih) i sl. Nakon ovog seminara – prestao je s tim, odnosno – spustio se “na zemlju” i itekako “ublažio” svoj osobni očaj. Sad ja Vas pitam – je li to pogrešno? Bi li bilo bolje da je dečko ostao u svom “najteže mi je na svijetu” raspoloženju ili je ipak bolje da je našao uporište u Nickovoj poruci i nastavio dalje mnogo normalnije i stabilnije? Naravno da se o svemu da “filozofirati” i “intelektualizirati” pa čak i inverzirati, ali ponekad je stvarno dobro postaviti pitanje – koliko to i kome koristi. Inače, super mi je Vaša stranica! Tek sam je otkrila!

    • Za početak. hvala za pohvalu. Problem s motivacijskim govornicima, a to nema veze s NV-om konkretno, je što njihova inspiracija u velikom broju polaznika traje tjedan dana. Ona daje iskru nadahnuća, ali ne i put prema samoostvarenju. Da bi Nickova poruka mogla djelovati, potrebno je već sljedeći dan početi raditi na drugačijem životu. Ali to nije njegov problem već naš. 🙂

      • Stanko

        Da, ali zato se ti možeš učlaniti u neokatekumensku zajednicu, karizmatsku zajednicu, zajednicu krvi Kristove, Fokolarine, Marijinu legiju itd. To je onda put koji te vodi dalje da ne padneš opet. Tako kad ideš na karizmatski seminar ili na kateheze, onda nakon toga ti preporuče neku od tih zajednica da se učlaniš. Neke od tih zajednica mi se čine zanimljivije, a neke mi nisu baš po guštu, ali svejedno to je put da čovjek koji je u đubrivu ne ostane prepušten sam sebi, zatim ulici, nesređenoj obitelji u kojoj živi i sl.

        Pitanje je da li je Nick preporučio neku od zajednica da se učlani tko želi nakon što odslušaju njegov seminar? Je li Slavene, ti si bio na seminaru pa reci da li je on tako nešto preporučio na kraju predavanja?

        • Išlo je obrnuto. Na početku su naveli koje zajednice su podržale događaj (gotovo sve kršćanske na ovom području), a zatim je NV govorio o vjeri. Ako se dobro sjećam, nije čak spominjao Isusa.

          Općenito nemam ništa protiv vjere, no u ovom slučaju zasmetalo mi je što se ta priča o životu bez ograničenja spaja s vjerom. To je kao i kod bivših ovisnika koji se od teških droga izliječe u nekoj od vjerskih zajednica pa umjesto heroina konzumiraju Isusa.

          Gledajući iz tog aspekta, NV publici koja je (svatko na svoj način) bez nogu, nudi samo štake. A mediji i njegova mašinerija to predstavljaju kao da im nudi noge.

          • Stanko

            To kako ti kažeš da oni “konzumiraju Isusa umjesto heroina”, ja ne vidim ništa loše u tome. Neće ih isus dovesti do predoziranja da umru od toga niti će prodati rođenu mater da bi mogli kupiti iduću dozu.

            Da li on njima nudi štake ili noge, sasvim svejedno. Ovisi kako ko gleda. Neko će dobiti štake, neko noge, neko će hodati na štakama, ali će biti sretan kao da ima noge. Netko će dobiti nove mišelinke za svoja invalidska kolica. Stvar je individualna. Nisam pratio rad NV, ali ako on ne radi ovo zbog novaca, zbog bogaćenja, nego radi za opće dobro, onda ja nemam ništa protiv. Nisu svi ljudi psihići kao i ti. Ljudi popravljaju svoju psihu na razne načine. A ima i psihića koji pošandrcaju pa traže rješenje van svoje domene.

          • Nije mi pitanje samo “ima li rješenja za moj problem?”, već “koje je dobro rješenje za taj problem?” To je adaptacija principa Occamove britve (nazvanom, ironijom sudbine, po franjevcu Ockhamu), koji kaže “ako imate dvije teorije koje predviđaju isto, odaberite jednostavniju”.

            Tako bi ovisnicima (i ljudima s problemima općenito) bilo jednostavnije prihvatiti terapiju koja im osim rješenja ne nameće i drugačiji svjetonazor.

            Problemi suštinskog očaja i besmisla suštinski su dio života. Ako ih rješavamo tako da poslušamo australskog propovjednika i prepustimo se u ruke više inteligencije, ostat ćemo zakinuti za rješavanje tih problema tako da sami svom životu damo smisao.

            Zato kažem da ovakve propovijedi služe održavanju statusa quo, a ne ostvarenju istinske sreće i životnog smisla.

          • Stanko

            Kad spominješ heroinske ovisnike, onda pitaj Dr. Sakomana i ostale stručnjake koliko su oni ljudi izliječili od heroinske ovisnosti. Narkomanija nije samo uzrok raznih problema, nego je prije svega posljedica problema. Ajde ti nekome iz rastrojene obitelji kome su životne okolnosti gore od tvojih 1300 puta objasni da to treba prihvatiti, samo tako. Upravo je promjena svjetonazora ono što njih izvlači iz blata.

            Nego da se dotaknem ovog drugog dijela što si napisao. Spominješ smisao života, ali bez više sile, dakle bez Boga. Što je znanost do sada otkrila o smrti? Samo to da postaješ zemlja kad umreš. Kako uopće čovjek može imati ikakav smisao života ako zna da će postati zemlja? Čemu onda sve od reda. Onda je najbolje uživati dok si mlad i zdrav, a kasnije se baciti prascima.

            Zamisli ovo: Znanstvenici otkriju da ćeš ti nakon smrti postati, ne zemlja, nego KURAC. Sad imaš glavu, ruke, noge, trup, unutarnje organe, kurac itd… Zamisli da znanstvenici utvrde da ćeš na kraju života biti bez svega toga, tj. da ćeš biti jedan veliki kurac. Koji bi mogao biti smisao tvog života, dakle ovih 50-100 godina koliko ćeš provesti u ovakvom obliku?

          • Nisu mi poznate studije po kojima je jasno da vjera bolje djeluje na oporavak od ovisnosti. Jedino što je blisko toj temi je poznata grupa AA (Alcoholics Anonymous), čiji “program 12 koraka” je u suštini vjerski. Njihova učinkovitost je usporediva sa spontanom remisijom.

            Također treba reći da konzumiranje droga uopće ne mora biti rezultat bilo kakve rastrojenosti. Jedan simpatičan primjer je ovaj tekst (http://www.psychologytoday.com/blog/the-scientific-fundamentalist/201010/why-intelligent-people-use-more-drugs) u kojem saznajemo da se inteligentni ljudi drogiraju više od drugih. Neki od pametnih ljudi svakako će se navući na drogu – ne zato što su rastrojeni, već zato što droga stvara ovisnost. Tako nitko neće reći da su konzumenti duhana psihički labilniji od nepušača. Shit happens, navučemo se.

            A sad, smisao života… Smisao života je ono što činim da bih se u životu osjećao sretno, ispunjeno… smisleno.
            Religija u to sve donosi i aspekt zagrobnog postojanja, tj. “što će biti kad mog tijela ne bude”. To nije život, već postojanje nakon života – dvije različite stvari. Vjera kaže “život nakon smrti”, znanost “smrt nakon smrti”, ja kažem “nije me briga”. Ne smatram to pitanje bezvrijednim – ono me jednostavno ne zanima. I razlog nije to što sam bolji, pametniji i superiorniji. Jednostavno, otkad znam za sebe nisam se opterećivao pitanjem što će biti kada umrem.

            Ali nikako ne dopuštam NV-u i ostalim propovjednicima da mi govore o smislu SADA pričajući o nečemu što će biti SUTRA. Ako želim jabuku, ne nudi mi krušku.

          • koliko je koštala karta? to nigdje ne piše.

          • Ne sjećam se više. Između 50 i 70 kn.

          • Riječanka

            Kako da ne poveže vjeru s onim što govori kad je to temelj njegovog života.Isus Krist.Zašto je problem da je njegova motivacija vjera u Isusa?Mnogi izvrsni motivatori kao ideju imaju materijalnu dobit , uspjeh, slavu…njegova je popularnost donijela ljudima samo dobro, ništa loše.Koga to smeta?Koga on to vuče za nos?Čime?Mnogi ljudi imaju to što njemu nedostaje pa svejedno protrate i progrintaju cijeli život, žaleći se na ono što nemaju i apsolutno nikoga ne “podignu” na višu razinu.Tim je sve samo nije “fejk”.Zrači na kilometre, a onaj tko pozna živog Boga može svjedočiti da su ozdravljenja i druga čudesa stvarna.Valjda je ljudima lakše povjerovati u loše stvari, time se hrane?Ne nudi on nikome noge ni instant rješenje već nudi optimizam i vedriji pogled na svijet jer je sam prošao teške situacije.Sva sreća da ipak ima onih s otvorenim ušima i srcem.

  10. jelena

    Phaahaha,pa sto nisi viknuo fuck you asshole? Nije lepo to reci invalidu? Neka to.

  11. Leona

    Hvala na ovom postu. Nisam imala pojma da je skroz otisao u neke druge sfere ‘motiviranja’ nego prije 6-7 godina. Pun mi je kufer ‘boga’, ‘propovijedanja’ i ‘uvijek moze biti gore’…bleh. Pozdrav!

  12. Весна

    Из ког разлога је било потребно нагласити да је Ник “дијете српских родитеља”? Да ли му је то додатни и највећи минус на листи г.дина Зливена Усташина?

    • Tu sam htio naglasiti da je dobro usvojio zapadnjački imperijalizam, unatoč svom porijeklu. Mi na Balkanu prirodno smo žrtve imperijalizma, a ne i kolonizatori.

      Ali čestitam, ovo je bio jedan od boljih pokušaja trolanja.

  13. Riječanka

    Frustracija, frustracija, frustracija! Tuuužno!:-(((
    Mora da nas svih vuče za nos, ma sigurno skriva ruke i noge i u biti mu je super život, ne bi ga mijenjao!
    Pa šta je vama??

  14. sdfgsdfgdfs

    Ti Slavene ne razumiješ poantu ovoga-Nick Vujicic je uspio, bilo kako bilo, s a ovakvim strasnim hendikepom, i to moze inspirirati mnoge.

Powered by WordPress & Theme by Anders Norén